U danima koji su prošli, izjava: "Isus dolazi!" izjavljivala se gotovo na svakom nedjeljnom crkvenom sastanku. Evanđelisti su iznosili poticajne poruke o nadi Kristova povratka i u srcu njegovih sljedbenika bio je sveti strah i iščekivanje. Međutim, danas se o dolasku Gospodnjem rijetko govori i, čini se, samo malo pravednih slugu čezne za njegovom pojavom.
Štalica u Betlehemu izravno govori o Kristovu uskrsnuću! Kod rođenja on je u potpunosti bio čovjek – dok je bio u utrobi, hranila ga je Marijina krv – ali njegovo rođenje objavilo je vječnost. Čitamo: "Narod što je boravio u tmini vidje svjetlo veliko; onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti zasja svjetlo" (Mt 4,16). Svjetlo o kojem se ovdje govori je vječni život – uskrsnuće od mrtvih.
"Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni" (Iz 9,5).
Kad se proročanstvo o Kristovu rođenju ispunilo, kralj Herod, upravitelj Izraela, osjetio je prijetnju, kao i svi u Jeruzalemu (Mt 2,1-3). Očito je da su oni bili zadovoljni svojom plitkom, mrtvom religijom i nisu htjeli da itko uzdrma njihovo stanje.
Može li kršćanin uistinu biti osamljen? Ugledan evanđelist Billy Graham jednom je rekao da tijekom mnogih godina njegova dodira s ljudima širom svijeta, po njegovu mišljenju, osamljenost je najveći problem s kojim se suočava čovječanstvo. Teoretski nikada ne bismo smjeli biti osamljeni jer je Isus Krist, prijatelj iznad svih prijatelja, rekao: "Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću napustiti" (Heb 13,5). On živi u nama i imamo sredstva kojima se možemo okoristiti o kojima nekršćani ne znaju ništa.
Dok Amerika tone dublje u bezbožnost, sve više i više ljudi Božjih želi ići svojim vlastitim putem. Takvi ljudi ne žele biti odjeveni Kristom u plašt pravednosti, oni samo žele živjeti za sebe, bez obveza ili predanosti. Svojim stavovima govore Gospodinu: "Daj da uživam u mom druženju s tobom samo toliko da drugi vide da sam dobar."
Crkve u Americi i širom svijeta ispunjene su milijunima ljudi koji sami sebe nazivaju kršćanima, a nemaju nikakve prisnosti s Isusom. Oni ne provode vrijeme u molitvi i ne uzimaju Bibliju da vide što on želi od njih.
Bog je proroku Jeremiji dao riječ da je kaže Izraelu: "Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Evo, dovest ću na ovaj grad i na sve njegove gradiće sve zlo kojim sam im prijetio, jer ukrutiše vratove svoje ne slušajući riječi mojih"(Jer 19,15). Jeremijine su riječi tako razbjesnjele vrhovnog nadzornika hrama da su ga stavili u klade i mučili. Međutim, usprkos trpljenja, Jeremija nikada nije posumnjao u svoj poziv. Znao je da je dobio riječ od Boga.
Matej nam kaže da je Isus govorio u usporedbama: "Sve je to Isus govorio narodu u usporedbama i ništa mu nije rekao bez usporedaba, da se ispuni proročka riječ: 'U usporedbama ću progovoriti: otkrit ću sakriveno od postanka svijeta'" (Mt 13,34-35).
Čitava knjiga Ponovljenog zakona sadrži niz oproštajnih poruka od Mojsija, upućenih onima koji su preživjeli četrdeset godina pustinjskog lutanja i bili na putu da zaposjednu zemlju obećanja. On novu generaciju podsjeća na važnost poslušnosti.
"Poznata vam je povijest vaših očeva. Oni su bili narod pozvan, odabran i pomazan od Boga, ali izgubili su viziju. Gospodin ih je toliko ljubio da ih je iznova i iznova nosio na svojim rukama. Međutim, oni su uvijek mrmljali protiv njega, žalosteći ga."
Volim riječi jedne stare himne koju smo običavali pjevati: "Kakav prijatelj je Isus, naše boli nosi on i naš teret i sve jade on nam lakša brigom svom" (Joseph M. Scriven). "Ima prijatelja koji vode u propast, a ima i prijatelja privrženijih od brata" (Izr 18,24).
Bog nam je pružio puninu svoje ljubavi kroz dar svoga Sina: "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni" (Iv 3,16). A zbog njegove velike ljubavi za nas, i mi smo u stanju posegnuti za drugima na milosrdan način.
Božja Riječ nam daje mnoge primjere nevjerojatnih stvari koje su se dogodile kad je narod Božji molio. Primjerice, u knjizi Drugih kraljeva, aramejski kralj je opkolio grad u kojem je bio narod Božji. Bila je to tako ogromna vojska da kad je Elizejev sluga pogledao preko zida grada, pitao je: "Što ćemo? Više ih je i silniji su od nas!" (vidi 2 Kr 6,15).
"Elizej se pomoli ovako: 'Jahve, otvori mu oči da vidi'" (2 Kr 6,17). Drugim riječima: "O, Bože, hoćeš li još jednom vratiti svome narodu vid da razumje da se tu ne radi o moći i sili, nego o tvome Duhu?"