Pavao, pastor, starješina i apostol započeo je crkvu u Korintu. Duboko se brinuo za ljude u svojoj zajednici i imao je posebnu poruku za njih: "Kad bih … razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi" (1 Kor 13,3).
Pavao je često učio o doktrinarnim stvarima, ali sad je izravno govorio "obitelji" – ljudima koji su se skupljali lokalno. Poticao ih je da postanu zdravi vjernici i htio ih je uvjeriti da ih ljubi – kao što bi oni trebali ljubiti jedan drugoga. Svijet je pun podjela i odbacivanja, pa novi vjernici moraju naići na nešto potpuno drugo u crkvi.
Nekima je lakše ljubiti stanovnike Afrike, Indije ili Kine, nego ljubiti jedan drugoga u vlastitom crkvenom tijelu. Ljudi imaju probleme i nisu uvijek vjerni, dobri i opraštajući. Ponekad je teško ostati u Kristovoj ljubavi za njih – ali to je ono na što nas Bog poziva. I to je ono o čemu Pavao govori. Možete se potrošiti evangelizirajući u svom gradu sa strašću i revnošću misionara, ali ako ne ljubite one oko sebe, sve to nema nikakva efekta.
Mi možemo obraćati ljude na kršćanstvo, ali u svom srcu moramo imati ljubav jedan za drugoga. Čeznem da svi kršćani imaju gorljivu evangelizacijsku strast da posežu za izgubljenima, siromašnima i potrebitima, ali isto tako čeznem i da ih vidim ispunjene ljubavlju. Što se ozbiljnije trudimo biti Tijelo Kristovo o čemu Pavao ovdje uči, zdravija crkva postajemo pa i novi učenici postaju zdraviji.
Zdravlje je zarazno kao i bolest pa nastojmo onima oko sebe širiti ljubav i radost Gospodnju.