Svaki vjernik je vjerojatno upoznat s važnom ulogom koju propovijedanje i dobro učenje igra u širenju Kristova kraljevstva i pomaganju da sazrijemo. Ali tijekom nekoliko prošlih godina, počeo sam se pitati je li naše razumijevanje propovijedanja više definirano našim životnim iskustvom nego Biblijom.
U većini crkava pastor stoji pred zajednicom i tumači odlomak Pisma, obično po redu i na logičan način, raščlanjujući značenje odlomka tako da svatko razumije. Ako je odlomak biblijski utemeljen i govornička komunikacijska vještina visokog kalibra, netko će to najvjerojatnije definirati kao "dobra propovijed". Isto se može primijeniti na nas kad iznosimo Riječ jedan na jednoga, s prijateljem ili suradnikom. Preporučen savjet je da koristite glavu, budete uvjerljivi koliko god možete i nastojite dovesti osobu da povjeruje u Isusa.
Sve to je dobro, ali što ćemo učiniti s opisom apostola Pavla o njegovoj metodi propovijedanja? Podsjećajući korintsku crkvu na svoju osamnaestomjesečnu službu tamo, rekao je: "I ja, kada dođoh k vama, braćo, da vam navijestim svjedočanstvo Božje, ne dođoh s visokim govorom ili s mudrošću, jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga. I sâm vam se pokazah slabim, bojažljivim i drhtavim. Moja riječ i moje propovijedanje nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu" (1 Kor 2,1-5).
Što? Govornik ne ovisi o mudrim i uvjerljivim riječima? Nije li to ono na što većina od nas cilja kad svjedoči drugima? Ali to nikada nije bilo dio Pavlove strategije kao propovjednika evanđelja. On se hvalio silom Duha koja je počivala na njemu. Zašto? Da bi kršćani u Korintu mogli imati vjeru "u Božju snagu", a ne u "ljudsku mudrost".
Jim Cymbala započeo je Brooklyn Tabernacle s manje od dvadeset članova u maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Rođen u Brooklynu, dugogodišnji je prijatelj Davida i Garyja Wilkersona.