TREBAMO JEDINO NJEGA

David Wilkerson

Poznato nam je izvješće o ožalošćenom ocu koji je došao k Isusu radi iscjeljenja svoje umiruće kćeri. "Tada dođe jedan od nadstojnika sinagoge imenom Jair te mu se, kad ga opazi, baci pred noge. Usrdno ga je molio: 'Kćerkica mi je – reče mu – na umoru. Dođi i stavi na nju ruke da ozdravi i živi.' Tada pođe s njim. Silan je narod išao za njim i tiskao se oko njega" (Mk 5,22-24).

Jasno, Jair je imao dobru mjeru vjere. Požurivao je Isusa: "Dođi i stavi ruke na nju i ozdravit će." Kakva potvrda Jairova dubokog uvjerenja: "Moja kći jedino treba Isusov dodir. On ima svu silu. On je može sačuvati od smrti."

Jairov stav predstavlja većinu kršćana danas. Kad smo u dubokoj krizi, znamo da je Isus naša jedina nada. I tako trčimo k njemu u našoj potrebi, padamo do njegovih nogu i tražimo njegovo milosrđe i pomoć.

Isus je odgovorio na Jairovu vjeru krenuvši s njim. Možete li zamisliti veliku nadu koja je morala ispuniti očevo srce? Međutim, u isto vrijeme, vjerujem da ga je pogodila strašna misao: "A što ako bude prekasno? Divno je imati Isusa uz sebe, ali potrebno nam je vrijeme. Sa svakim korakom na povratu do moje kuće život klizi iz moje kćeri."

U našoj vlastitoj krizi većina od nas kaže istu stvar koju je rekao i Jair: "Trebam te, Isuse. Ali vrijeme nam curi." Da je Jair znao tko je Isus – uskrsnuće i život – bio bi miran u srcu. Mogao bi uvjeriti svoj uznemiren duh: "Isus je izvan vremena. Ne treba nam više vremena. Potreban nam je jedino on."