Većinu svog života imao sam uglavnom iskrivljenu zamisao o pastirima. Kad sam slušao biblijske priče o pastiru Davidu, zamišljao sam ga kako sjedi na stijeni, svira harfu i promatra ovce dok tiho pasu oko njega. Ali stekao sam potpuno drukčiju sliku o pastirima kad sam ih prije nekoliko godina promatrao iz prve ruke u Rumunjskoj. Ti vrijedni ljudi neprestano su tražili mjesta sa svježom travom za jelo i vodom za piće. Dizali bi se rano ujutro, vodili ovce i ispunjavali njihove potrebe te bi se vraćali nakon čitavog dana lutanja, obično radeći barem četrnaest sati na dan.
David je savršen primjer pastira-borca – primjer onoga koji se mogao boriti, pasti i pjevati u isto vrijeme. Srce pastira je nesebično; on je voljan dati život za svoje ovce. Isto tako, srce pastira je zaštitničko i požrtvovno. Neprijatelj često vreba i prijeti ovcama i pastir mora biti sve vrijeme na oprezu. David je rekao kralju Šaulu kad se htio boriti s divom Golijatom: "Tvoj je sluga čuvao ovce svome ocu, pa kad bi došao lav ili medvjed te uhvatio ovcu iz stada, ja bih potrčao za njim, udario ga i istrgao mu ovcu iz ralja" (1 Sam 17,34-35).
To pouzdano nije bio pastir koji je dugo drijemao na popodnevnom suncu, udarao u harfu i olako to uzimao. Ne, on je bio budan i spreman boriti se. A bio je i zadivljujući ratnik. Išao je iz pobjede u pobjedu s pjesmom u srcu.
Bog nas ne čini samo borcima, nego i štovateljima. On čini da pjevamo usprkos onome što neprijatelj baca u nas. David je imao pjesmu kad su na njega došli lavovi i kad su mu medvjedi prijetili, jer znao je kako se ohrabriti u Gospodinu. Pjevao je: "Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam … on krijepi dušu moju" (Ps 23,1-3).