"Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama" (Iz 42,1-3).
Čitav ovaj odlomak je o Isusu. Duh Sveti pokrenuo je proroka Izaiju da iznese otkrivenje o tome kakav će biti Krist kad dođe i slika koja se pojavljuje iz tih redaka je jasna: Krist neće doći s bukom i vikom. Naprotiv, doći će kao nježan, dobar Spasitelj.
Ispunjenje Izaijina proročanstva čitamo u Mateju 12,14 gdje vidimo farizeje kako planiraju ubiti Isusa jer je u subotu iscijelio čovjeka. Kad je Isus to otkrio, "ukloni se odande". Nije se ljut osvećivao ili im pokušao uzvratiti, iako je mogao pozvati legiju anđela da se pozabave s njegovim neprijateljima na licu mjesta.
Ovaj nježan duh, kaže Matej, otkriva ispunjenje Izaijina proroštva: "Prepirat se neće ni vikati, ulicama glas mu čut se neće" (Mt 12,19). Što je, dakle, Isus učinio kad se tiho povukao iz Jeruzalema? Riječ kaže da je odmah izašao iz grada i nastavio iscjeljivati sve koji su se okupili oko njega: "Mnogi pođoše za njim. On ih je ozdravljao" (Mt 12,15).
Isus je naložio ljudima: "Nemojte nikome govoriti o čudima koja vidite." Pa i kad je iscijelio dvojicu slijepaca, Krist im je rekao da to zadrže za sebe (Mt 9,30). Vidite, Isus nije htio da ga ljudi slijede radi njegovih čuda. On je želio njihovu odanost jer su njegove nježne riječi uhitile njihova srca.
Isus je htio da svatko, uključujući svaka buduća generacija, zna da je došao na svijet kao Spasitelj: "Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,17). Danas se usredotočite na Spasiteljevu ljubav i njegov veliki dar spasenja za čitavo čovječanstvo.