Bilo je neophodno da Isus preuzme ljudsko obličje kako bi mogao proći kroz sve što i mi na zemlji prolazimo – odbacivanje, bol, žalost, iskušenje. Uistinu, iako je bio Bog u tijelu, prošao je kroz čitavo ljudsko iskustvo ne kao Bog, nego kao čovjek, sa svim našim slabostima. To mu omogućuje da moli za nas s ogromnim suosjećanjem: "Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji" (Heb 2,18).
Pogledajte jednu dragu sestru u borbi. Ona ljubi Isusa, ali je obeshrabrena, oborena, odbačena. Stojeći u sramoti, misli: "Tako sam povrijeđena, ali kao da me nitko ne razumije." U potpunom je očaju; na rubu da digne ruke.
Na sve to, sotona stoji pored nje i optužuje je: "Pogledaj je! Zapravo nema vjere. Kakva je to kršćanka?"
Tada dolazi Isus! On vidi njezinu bol i zna da je njezina vjera slaba te ide pred Oca u njezino ime i počinje za nju posredovati. On postaje njezin odvjetnik! "Oče, znam što ova draga duša osjeća. Bio sam tamo – odbačen, ismijan, popljuvan. U očaju sam vapio: 'Zašto si me ostavio?' Oče, suosjećam s tom ženom; oprao sam njezine grijehe i ona još uvijek ima srce za mene."
Tu ulaze Isusove molitve za nas: "Oče, htio bih da dobije novu količinu milosti s visine. Neka Duh Sveti dođe na nju s posebnom obnovom ohrabrenja. Daj joj mir i odmor u Duhu Svetom. Ona je moja i sotona je ne može imati!"
Iznenada, kao niotkuda, žena osjeća da je ohrabrena jer joj je dana milost kroz molitve našega velikog svećenika. On suosjeća s našim slabostima – i djeluje u milosrđu.