Svaki kršćanin zna da Bog ne prebiva u hramovima ili zgradama koje su sagradili ljudi. Umjesto toga, naš Gospodin je odabrao živjeti u ljudskim posudama – što znači, u srcima i tijelima svoga naroda. Svaki vjernik može se s pouzdanjem hvaliti: "Bog živi u meni." Dakako, Gospodin je svugdje, ali prema njegovoj Riječi, krvlju očišćeno srce njegovo je stalno boravište.
Kad je Bog počeo prebivati u nama? Kad smo predali svoje srce Isusu. U tom trenutku Kristova je nazočnost ispunila naše biće. On svjedoči: "Ja sam u svom Ocu, vi u meni i ja u vama … Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14,20.23).
Sjećate li se dana kad ste bili spašeni? Sjećate li se osjećaja koji ste imali – obećanja koja ste dali Isusu da ćete ostaviti sve druge i slijediti njega? Isus je vidio to vjekovima ranije u vječnosti – i veselio vam se. Znao je da ćete ga primiti čak i prije nego ste bili oblikovani u majčinoj utrobi.
"Zametak moj već gledahu oči tvoje, i u knjizi tvojoj svi ovi udovi bijahu zapisani; dani su mi određeni dok još nijednog od njih ne bijaše" (Ps 139,16).
Prije nego ste uopće bili zametak, Bog je znao sve o vama i njegov sin Isus veselio se znajući da ćete odrasti kako biste bili njegovo obitavalište. Radovao se pomisli da će vam otvoriti svoju Riječ: "Nazvao sam vas prijateljima, jer vam saopćih sve što sam čuo od Oca" (Iv 15,15).
Ispunjavate li njegova očekivanja da provede čitav život s vama? Raste li se vaša prisnost s njim ili snosite krivicu da ga zanemarujete? Bog čezne za vama i ima planove za vas. Dopustite Gospodinu da učini ovo prvim danom novoga početka za vas.