Meni je jedan od najzanimljivijih ljudi u Starom zavjetu Jakov, čovjek koji je varao i manipulirao. Međutim, Bog je nevjerojatno ljubio toga čovjeka.
Jakov je prevario svoga brata blizanca Ezava za pravo prvorodstva i ukrao mu blagoslov njegova oca Izaka – blagoslov koji je pripadao Ezavu. Kad je Ezav saznao što je Jakov učinio, odlučio je ubiti svoga brata i to je pokrenulo dugačak rat među njima. Ali usprkos toga, Gospodin je uveo Jakova u blagoslov saveza njegova djeda Abrahama i njegova oca Izaka (vidi Post 28,14). A onda je Bog dodao ove divne blagoslove: "Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao" (Post 28,15).
Bog mu je zapravo rekao: "Jakove, nikada te neću ostaviti, a ti se nikada nećeš moći pomaći a da ja ne budem uključen u to. Moji naumi će se ostvariti u tebi, bez obzira na sve!"
Kakvo obećanje! Teško mi je naći ikakvu vjeru, dobrotu ili milost u Jakovu, kako je dakle mogao biti patrijarh saveza Božjeg vječnog nauma? Zapravo, želio bih pitati Gospodina: "Što si vidio u tom čovjeku? Ti si svet i pravedan i ne žmirkaš na takve stvari koje je on učinio. Zašto ga nisi ispravio umjesto blagoslovio nakon krađe i prevare?"
Bog je vidio nešto u Jakovljevu srcu što je proizvelo njegovu veliku ljubav i želju da ga blagoslovi. Čitamo: "U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim" (Iz 57,15), a Bog je znao da Jakov ima raskajan, slomljen duh.
Čuli smo da ljudska bića gledaju na vanjštinu, ali Bog uvijek gleda u srce. On je znao da je nešto u Jakovljevu srcu bilo voljno promijeniti se.
I to je upravo ono što Bog trži u nama!