Onoga trenutka kad se predamo Kristu i obvežemo na apsolutnu poslušnost njemu, čudesna sila se oslobađa u našem unutarnjem čovjeku. Strah od onoga što bi nam ljudi mogli učiniti nestaje. Nema više straha od Boga, pakla ili kazne. A umjesto povrede, boli, nevolje i patnje, Duh Božji nas preplavljuje novim svjetlom, svježom nadom, velikom radošću, veličanstvenim mirom i obilnom vjerom.
Rečeno je za Krista da je trpio i da je bio poslušan svome nebeskom Ocu ne zbog straha, nego zbog radosti koja je bila pred njim. On je odbacio sva bremena; trčao trku ustrajno; podnio sramotu; nikada nije klonuo ili se umorio u svom umu – sve to jer je vidio slavne nagrade poslušnosti. Neiskazanu radost. Mir. Odmor. Slobodu. Puninu.
Strah nije najbolji poticaj za poslušnost, nego ljubav. To je slatko predanje volji Božjoj koje otvara nebo za nas. To je predanje svakoga grijeha, svakoga djela neposlušnosti, što nam dopušta otkrivenje tko je u stvari Krist. Pismo kaže: "Tko god ostaje u grijehu, njega nije vidio ni upoznao" (1 Iv 3,6).
Bi li bilo moguće da ga mi, kroz život u neposlušnosti, više ne poznajemo? Bi li moglo biti da idemo naprijed odajući se svojoj požudi jer nikada nismo imali otkrivenje o Kristu, njegovoj mržnji prema grijehu, njegovoj apsolutnoj svetosti, njegovoj slavi i milosrđu? Jednostavnim jezikom, onaj koji živi u neposlušnosti nikada uistinu nije vidio Krista.
Isus je rekao: "Tko poznaje moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe" (Iv 14,21).
Kakvu bismo veću nagradu za poslušnost mogli željeti nego da nam se objavi Krist? On kaže: "Ljubi me dovoljno da mi budeš poslušan. A onda ću ja ljubiti tebe i pokazati ti tko sam!"