Od svih grijeha koje možemo počiniti, sumnja je Bogu najomraženija. I prema Starom i Novom zavjetu, naše sumnje žaloste Gospodina. Glavni primjer toga vidimo u starom Izraelu nakon što je Bog izbavio svoj narod od faraonove ruke.
"Zgriješismo kao oci naši, činismo bezakonje, bezbožno radismo. Oci naši u Egiptu nehajni za čudesa tvoja, ne spominjahu se velike ljubavi tvoje, već na Svevišnjeg digoše se na Crvenom moru" (Ps 106,6-7).
Pisac ovdje daje priznanje. Grijeh koji su Izraelci počinili bio je njihovo sumnjanje da će ih Bog izbaviti, čak i nakon što je izvršio za njih nevjerojatno čudo na Crvenom moru. Nezamislivo je da su ti isti ljudi sumnjali u Božju vjernost kad su se nakon toga suočili s novom poteškoćom. Psalmist zapravo govori: "Možete li to vjerovati? Naš Gospodin nas je nadnaravno izbavio od neprijatelja, ali nismo mu vjerovali."
Međutim, bila je to drukčije priča kad je Izrael stajao na pobjedonosnoj strani mora. Pjevali su i plesali dok su promatrali silnu egipatsku vojsku kako nestaje u moru: "I prekriše vode neprijatelje njine, ne ostade nijednoga od njih. Vjerovahu riječima njegovim i hvale mu pjevahu" (Ps 106,11-12).
Izraelci su pjevali pravu pjesmu, ali pjevali su je na pogrešnoj strani mora. Svatko može pjevati i radovati se kad ima pobjedu, ali mnogi od nas su poput Izraela – jadno podbace prije nego iskuse trijumf.
Bog se mnogo puta potvrdio svome narodu u Egiptu nevjerojatnim znacima i čudima. Mojsije ih je pokušavao uvjeriti da Gospodin radi za njih, ali još su uvijek sumnjali u Boga te uzimali njegova silna djela zdravo za gotovo (pročitajte od 14.-16. poglavlja).
Nikada ne bismo trebali graditi našu vjeru jedino na čudima; točnije, Duh Sveti mnogo puta jača naše pouzdanje u Gospodina kroz naše kušnje.