"Nadam se u Gospodinu Isusu da ću vam brzo poslati Timoteja da i ja budem raspoložen kad saznam kako je s vama" (Fil 2,19).
Tu je Pavao sjedio u zatvorskoj ćeliji u Rimu, ne razmišljajući o svojoj vlastitoj udobnosti ili teškoj situaciji. Zabrinut je za duhovno i fizičko stanje svoga naroda te im kaže: "Moja utjeha će doći jedino kad saznam da ste dobro – u duhu i tijelu. Zbog toga šaljem Timoteja da mi provjeri kako ste."
Zatim daje ovu alarmantnu izjavu: "Nemam, naime, nikoga po srcu jednaka njemu tko bi se tako svojski brinuo za vas" (Fil 2,20). Kako žalosno! Dok je ovo pisao, crkva u Rimu je rasla i bila blagoslovljena. Jasno, tamo u rimskoj crkvi su bile pobožne vođe, ali Pavao kaže da nema nikoga tko bi s njim dijelio Kristov um. Zašto je to bilo tako?
"… jer svi drugi traže svoju korist, a ne korist Krista Isusa" (Fil 2,21). Očito nijedan vođa u Rimu nije imao srce sluge; nijedan nije odbacio ugled i postao živa žrtva. Umjesto toga, svatko je išao za svojim vlastitim interesima. Nitko nije imao Kristov um i Pavao nije mogao povjeriti nikome da pođe u Filipe kako bi bio pravi sluga tom tijelu vjernika.
Dok danas gledamo po Crkvi, vidimo da se događaju iste stvari u mnogim zajednicama. I pastiri i pastva, jednako, idu za stvarima ovoga svijeta: novcem, ugledom, materijalizmom, uspjehom.
Pavlove se riječi ovdje ne mogu ublažiti: "Svatko traži vlastitu korist. Propovjednici traže jedino korist za sebe, zbog toga nema nikoga kome bih mogao povjeriti brigu za vaše potrebe i boli – osim Timoteju."
Prijatelji, pozvani smo služiti Crkvi Isusa Krista i, poput Timoteja, naš stav uma mora biti stav žrtve, ljubavi i brige za druge.