Tijekom tri godine službe, Isus je liječio bolesne, obnavljao vid slijepima, podizao mrtve, čudotvorno nahranio velika mnoštva, propovijedao radosnu vijest siromasima i učio mase istinu o njihovu nebeskom Ocu. Ovaj nevjerojatan popis ostvarenja zbio se zbog Sinovljeve poslušnosti Očevoj volji.
One noći posljednje večere, Isus je privodio kraju svoj posljednji razgovor sa svojim učenicima i njegove su riječi odražavale spoznaju da će ih uskoro napustiti. U Ivanu 17 čitamo da je zaključio njihov skup s ohrabrujućom molitvom o onome što će doći: trijumfalnoj, pobjedonosnoj Crkvi; ljudima čija će ljubav jednih za druge biti svjedočanstvo svijetu; božanskoj sili i autoritetu koji će teći kroz njegove sljedbenike; slavi Oca koja će počivati na njegovu narodu. Riječ dati pojavljuje se više od bilo koje druge riječi u tom tekstu: "Oče, dao si mi … dao si im … dao sam im."
U ovoj nevjerojatnoj molitvi zapažamo da je u Očevoj naravi davati dobre darove svojoj djeci. A kad je poslao svoga Sina, nabrojio je sve što će mu dati: "Dat ću ti silu i vlast u moje ime; narode na zemlji; riječi da govoriš i riječi da vršiš. I dat ću ti moju slavu!"
Zauzvrat, vidimo da je Isus imao istu darežljivu prirodu kao njegov Otac. Zapravo, u svojoj molitvi on nabraja sve ono što je već dao svojim učenicima – i ono što će im nastaviti davati.
U nekom smislu, te je večeri Isus dao učenicima svoju posljednju volju i oporuku. Rekao je: "Uspostavio sam svoje kraljevstvo davanjem i tu je kako ja želim da se moje kraljevstvo nastavlja kroz vas."
Posljednje što je Isus dao svojim sljedbenicima prije nego što je otišao bio je određen poziv – poziv na davanje. I taj poziv se nastavlja u nama.