Prorok Jeremija bio je čovjek koji je odlučio svojim srcem tražiti Gospodina te mu je došla Riječ Božja. Iznova i iznova čitamo o tom proroku: "Riječ Gospodnja došla je Jeremiji."
Mnogi komentatori nazivaju Jeremiju plačućim prorokom i to je svakako istina o njemu. Ali on nam je donio i najsretnije, najpohvalnije evanđelje u čitavom Starom zavjetu. Na kraju krajeva, on je nagovijestio dolazak slave Novoga saveza: "I sklopit ću s njima Savez vječan, nikad se više neću odvratiti od njih i uvijek ću im činiti dobro" (Jer 32,40). "Pretilinom ću im okrijepiti svećenstvo i narod svoj nasititi dobrima – riječ je Jahvina" (Jer 31,14).
To je dobra vijest! Novi savez pun je milosrđa, milosti, radosti, mira i dobrote. Ali povijest iza svake Jeremijine riječi ovdje uključuje i duboku slomljenost.
Jeremija je zapisao: "Utrobo moja! Utrobo moja, bolujem, srce mi se razdire! Dršće mi duša! Ne mogu šutjeti, jer čujem glas roga, poklike bojne" (Jer 4,19).
Jeremija je plakao svetim suzama koje nisu bile njegove vlastite. Doista, prorok je zapravo čuo kako Bog govori iz svoga vlastitog slomljenog srca. Prvo je Gospodin upozorio Jeremiju da će poslati sud na Izraela. Zatim je rekao proroku: "Udarit ću nad gorama u plač i jadikovku, i nad pustinjskim pašnjacima u tužaljku" (Jer 9,10). Grčka riječ za "tužaljku" ovdje znači plakanje. Sam Bog je plakao nad sudom koji je dolazio na njegov narod.
Gospodin dijeli s nama sam svoj um i misli. Mi upravo sada živimo u krajnje opasna vremena i ja vas potičem da odlučite svojim srcem tražiti Boga sa svom revnošću i odlučnošću. Zatim odlazite k njegovoj Riječi s uvijek sve većom ljubavlju i željom. On će biti vjeran svojoj Riječi i voditi vas u sve što vam želi otkriti.