"Tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: 'Pjevajte nam pjesmu sionsku!' Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj" (Ps 137,3-4).
Narod Božji bio je na najtežoj točki svoga života i dok su bili odvođeni, njihovi su porobljivači tražili pjesmu od njih. Međutim, sve što su oni osjećali bila je potištenost, očaj i beznađe.
Mnogi su kršćani danas u istom položaju, uhvaćeni u neželjenim prilikama. Dok đavao dolazi na vas sa starim iskušenjem, možete biti blizu da dignete ruke, misleći: "Ne mogu uspjeti. Molim i vapim, ali ovo staro ropstvo opsjedat će me zauvijek."
Kad je Izrael pao u babilonsko ropstvo, njihovi su ih porobljivači molili: "Pjevajte nam! Svirajte nam! Čuli smo sve što je vaš Bog učinio za vas, dakle, pokažite nam svoju radost u njemu."
Ako je ovo i bilo upućeno kroz izrugivanje, vjerujem da je to bila i žalosna molba. Bogovi Babilonaca ostavljali su ih praznima i bez nade. Ali pjesme Izraelaca su ih se dojmile. "Bog ovih ljudi može razdvojiti more; njegova vatra silazi s neba; on se diže protiv njihovih neprijatelja. Mora biti nešto značajno s tim njihovim Bogom!"
Ljudi koji se mogu radovati i sačuvati svoju vjeru u najmračnijim trenucima stvarno su svjedočanstvo drugima koji imaju iste borbe. Drugi zamjećuju vjernike koji svjedoče: "Bože, vjerujem ti bez obzira što se događa u mom životu."
Svijet nam viče: "Nije nas se dojmilo razdvajanje Crvenog mora, što su slijepi progledali ili hromi bili iscijeljeni. Ne! Čudo koje želimo vidjeti je vaša vjera u najmračnijem času vašega života. Suočavate se s beznadnim situacijama sa smiješkom radosti, pjevajući i slaveći Boga. To je ono što nam govori."