Danas mnoštvo pastora definira Božju naklonost imovinom, položajem i dobitkom – boljim domom, automobilom i poslom, sretnijom obitelji i rastućom zaradom. Vjerujem da Bog pokazuje naklonost svom narodu na taj način, ali zavaravamo sami sebe kad živimo samo za njegovu krajnju naklonost.
Svi znamo za biblijski koncept obećane zemlje – oslobođenje od ropstva i radost blagoslovljenog života. Izvorna obećana zemlja bila je dar koji je Bog dao starom Izraelu – doslovno mjesto zvano Kanaan; plodna zemlja koja je obilovala ogromnim plodovima i bogatim rijekama.
To je bio predmet mašte Izraelaca koji su generacijama bili tlačeni i u izgnanstvu. Međutim, kad su stigli na kanaansku granicu, Bog je dao neuobičajenu izjavu Mojsiju: "Idite u zemlju kojom teče mlijeko i med. Ja s vama neću poći – jer ste narod tvrde šije – da vas putem ne istrijebim" (Izl 33,3).
Božje riječi svome narodu ovdje mogu zvučati šokantno oštre, ali u kontekstu vidimo da je Bog oslobodio Izraela iz četiristogodišnjeg ropstva u Egiptu i sada, na rubu njihova ulaska u obećanu zemlju, Bog je rekao da neće poći s njima jer i nakon svim čudesnih stvari koje je za njih učinio, oni su još uvijek prigovarali svaki put kad su se suočili s novom poteškoćom. Nažalost, njihova iskustva i čuda koja je Bog izvršio za njih nikada se nisu pretvorila u vjeru.
Ali Mojsijeva vjera bila je drukčija! On je poznavao dobrotu Božju, kao što je bila pokazana u svim njegovim nadnaravnim djelima za Izraela. Zapravo, Gospodnja naklonost prema svome narodu kao da je bila bez dna i Mojsije se divio karakteru Boga koji je milosrdno činio sve te stvari za njih. Njegov stav je bio: "Gospodine, ako ti ne budeš tamo, ni ja neću ići."
Mojsije je razumio da je daleko veće od primanja blagoslova doživljavanje nazočnosti suosjećajnog, dobrog Boga koji im ih je davao. On je čeznuo da vidi slavu Božju – "Pokaži mi svoju salvu" (Izl 33,18) – i ja molim da i vi danas imate tu istu čežnju.