U Starom zavjetu djeca Božja imala su samo kratak uvid u Boga kao svoga Oca. David je rekao: "Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje" (Ps 103,13). Izaija je nazvao Boga "Ocem vječnim" (Iz 9,5), a Jeremija je zapisao o njemu: "Ti ćeš me zvati: 'Oče moj'" (Jer 3,19).
Ali ti stari nisu imali cjelovito otkrivenje o nebeskom Ocu. Isus sam je rekao: "Proroci su žudjeli vidjeti što vi vidite i čuti što vi čujete, ali nisu mogli." Oni u starozavjetna vremena poznavali su Jahvu po svim imenima koja im je otkrio, ali nije im se otkrio kao Otac. To otkrivenje nije moglo doći dok ga nije otkrio Sin. Isus je rekao: "Nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti" (Mt 11,27).
Krist je došao da ovoj posljednjoj generaciji otkrije Oca onako kako ga nijedna druga generacije nije poznavala. Sve što je Isus činio – od pretvaranja vode u vino do podizanja mrtvog – bilo je poput ilustrirane propovijedi. Svaki njegov čin je značio: "To je djelo moga Oca; evo takav je on."
"Ja ništa od sebe ne činim, već govorim ono što me Otac nauči. Onaj koji me posla sa mnom je" (Iv 8,28-29). Drugim riječima, ja sam slobodno govorio širom ove zemlje; kad sam išao ulicama Jeruzalema, Betlehema i Judeje, govorio sam vam iznova i iznova da je sve što činim od Oca. Kad biste samo otvorili oči i uši te prihvatili moju riječ, pokazao bih vam ga. On se otkrio!"
Kad imamo otkrivenje našega nebeskog Oca – njegovu ljubav, milosrđe i milost – u stanju smo reći svijetu: "Slušajte što kažem i činim. Promatrajte moj život i vidite Oca u meni!"