Povremeno je David vrlo trpio pod Gospodnjom šibom kažnjavanja. Bojao se da ga je Gospodin potpuno odbacio zbog njegova grijeha, misao koju nije mogao podnijeti te je vruće molio Gospodina: "Nek me ne pokriju valovi, nek me ne proguta dubina, nek bezdan ne zatvori usta nada mnom" (Ps 69,16). Rekao je: "Gospodine, ne dopusti da se spustim tako nisko da ne mogu izaći!"
U očaju mu je molitva postala žarka. U mnogim prilikama čitamo da je vapio Bogu u patnji: "Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj" (Ps 130,1-2).
Za mnoge vjernike potonuti do dna znači kraj. Tako su svladani svojim neuspjesima da razvijaju osjećaj nevrijednosti te s vremenom počinju osjećati da su uhvaćeni u zamku bez mogućnosti pomoći. Izaija je pisao o takvim vjernicima: "O nevoljnice, vihorom vitlana, neutješna" (Iz 54,11).
Neki postupno polude na Boga jer misle da se nije dovoljno brzo pokrenuo. "Gospodine, gdje si bio kad sam te trebao? Vapio sam ti, ali nisi odgovorio. Umoran sam od čekanja, bez da vidim ikakvu promjenu." Mnogi takvi vjernici jednostavno dižu ruke i predaju se svom grijehu. Drugi padaju u maglu duhovne bezvoljnosti, uvjereni da se Bog više ne brine za njih: "Jahve me ostavi, Gospod me zaboravi" (Iz 49,14).
David je bio podignut iz dubina prisjećajući se opraštajuće prirode Božje. Nakon svih suza Gospodinu, završio je svjedočeći: "U tebe je praštanje, da bi te se bojali" (Ps 130,4). Duh Sveti počeo je preplavljivati njegov duh sjećanjima na Božje milosrđe i Očevu opraštajuću prirodu.
Hodanje u strahu Gospodnjem čini da kažemo: "Znam da me moj Otac ljubi i da me neće nikada ostaviti. On mi je uvijek spreman oprostiti kad god ga prizovem."