"Ode odande i dođe u pratnji svojih učenika u svoj zavičaj (Nazaret) ... i mnoštvo se slušatelja zanijelo i pitalo: 'Kakva li mu je mudrost dana? Kakva li čudesa čini svojom rukom?' ... Tako on postade kamen spoticanja za njih ... I nije mogao ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke. I čudio se njihovoj nevjeri" (Mk 6,1-3.5-6).
U poglavlju prije ovog, Isus čini nevjerojatna čuda: izbacuje legiju demona iz opsjednuta čovjeka; neka žena trenutačno je iscijeljena od krvarenja koje ju je godinama mučilo; dvanaestogodišnja kći jednoga židovskog nadstojnika sinagoge podignuta je iz smrti. Kad je Isus izvršio pojedino silno djelo, rekao je onima koje je izbavio: "Tvoja te vjera ozdravila" (Mk 5,34; isto tako 10,52; Mt 9,22; Lk 7,50; 8,48; 17,19; 18,42).
A onda u sljedećem poglavlju Isus dolazi u svoje mjesto gdje se susreće s najgorom vrstom nevjere. Nazaret je bio grad gdje je Isus odrastao, živeći ondje prvih trideset godina. Sad se vratio u svoj vlastiti zavičaj da bi bio među svojim narodom i svojom obitelji.
Nazarećani su čuli za Isusova velika djela. Čuli su razne nevjerojatne priče o "silnim djelima koja učini svojim rukama". Međutim, za njih su se takve stvari događale negdje drugdje, u drugim gradovima, na drugim mjestima, u drugim zajednicama, a ne u Nazaretu.
Negdje drugdje, samo jedan dan putovanja, ljudi su se radovali nad Isusovom učinkovitom silom. Negdje drugdje događala su se čudesna djela Božja, mnoštvo je hrlilo k Isusu i čuda su obilovala. Negdje drugdje ljudi su vidjeli duhovno buđenje, s novom nadom koja je dolazila beznadnima. U zemlji je bilo veliko uzbuđenje, ali za Nazarećanine to je uvijek bilo negdje drugdje.
Moramo razumjeti da su ti ljudi odlazili u crkvu, da su voljeli Bibliju i da su iskreno bili religiozni. Voljeli su Riječ Božju, a za Isusa su govorili: "Poznajemo njega i njegovu obitelj. Uzoran je primjer." Ali nisu prepoznali Krista kao Boga u tijelu.
Činjenica je da su bili duhovno mrtvi. Znali su za Isusov ugled i da vrši čuda i silna izbavljenja. Ali nisu imali vjere niti su išta očekivali. Na drugim mjestima Isus je nailazio na glad. Ljudi su preklinjali: "Što da činimo da radimo djela koja Bog hoće?" (Iv 6,28). Ali u Nazaretu se nije čulo takvo pitanje.
Nitko se u Isusovu mjestu nije pitao: "Zašto mi ne možemo doživjeti ono što imaju u drugim mjestima? Zašto mi ovdje ne možemo imati pohođenje sile Božje? Što nam je potrebno da vidimo djelovanje Duha?" Umjesto toga, bili su zadovoljni sami sobom.
Ljubljeni, ovo je tragedija danas za mnoge kršćane kao i za mnoge crkve. Čuju za veliko djelovanje negdje drugdje, s mnogim silnim djelima i bezbrojnim iskustvima oslobođenja. Ali nitko ne pita: "Zašto ne ovdje? Zašto ne sada?"
Čitava je jedna generacija evanđelista odrasla priznajući Isusa čovjeka. Znaju da je vršio čuda dok je bio na zemlji i da još uvijek čini čuda na drugim kontinentima. Znaju da ih je on spasio i da njegov Duh oživljuje Riječ Božju u njihovom srcu. Oni doista vjeruju sve što je zapisano o Isusu u Bibliji. Ali ovdje u svom životu ne priznaju Krista kao Boga.
Vidite, možemo svjedočiti o svom odnosu s Kristom, možemo plakati dok ga štujemo, možemo govoriti da smo prijatelji Božji. Ali usred naših teškoća i kušnji mora doći vrijeme kad ćemo mu uistinu dopustiti da nam bude Bog, Bog nemogućega.
Pismo nam govori da Bog ne gleda tko je tko. On za svakoga želi vršiti ista velika djela koja čini negdje drugdje. Međutim, kad god se vjera ljulja, Božje su ruke vezane. "I nije mogao (Isus) ondje učiniti nikakva čuda, osim što izliječi nekoliko bolesnika stavljajući na njih ruke" (Mk 6,5).
Nemojte misliti da Božja sila nije bila na raspolaganju i u Nazaretu. Isus je stajao među njima pun čudotvorne sile, željan izbaviti, iscijeliti, oživjeti, činiti silna djela. Ali izjavio je: "Ovdje ne mogu raditi." Zašto? "I čudio se njihovoj nevjeri" (Mk 6,6). Drugim riječima, bio je šokiran. Nije mogao vjerovati da njegov vlastiti narod ne vidi i ne čuje djela Božja i da ne prihvaća svjedočanstvo drugih od negdje drugdje. Zbog toga je išao dalje.
Gospodin jednostavno nije htio odgovoriti na nevjeru. On je uvijek ožalošćen kad njegov narod "ograničava Sveca Izraelova" (Ps 78,41).
Gdje god je nevjera, tamo je mrtva, suha pustinja. Tamo su ljudi ostavljeni potpuno bez nade. Međutim, zapravo ne postoji takva stvar kao što je "mrtvo mjesto". Postoje samo mrtvi kršćani koji nemaju vjere. Za Boga ništa nije preteško.
Prije mnogo godina, kad sam bio dijete, jedan evanđelist, neki nepoznat čovjek vjere, otišao je u Argentinu s vizijom od Boga da će spasiti tu naciju. Taj čovjek nije bio velik propovjednik; samo netko s iskrom prave vjere. Počeo je govoreći u malim crkvama propovijedajući vjeru: "Bog će otvoriti vrata ako se pouzdate u njega. Spasit će stotine tisuća. Vrijeme je da ga uzmemo za riječ."
Gospodin je odgovorio na vjeru tog čovjeka. Stotine tisuće doista su došle Kristu i veliko Božje djelovanje širilo se zemljom. Neki rođak generala Perona čudesno je bio iscijeljen i potpomagao je ovoga poniznog evanđelistu. Iznenada, sastanci su se počeli održavati i na stadionima, s 200 tisuća posjetitelja. Jednom je ovaj evanđelist molio i sa samim generalom Peronom. Danas to veliko djelo Božje u Argentini još uvijek traje.
Gladni brazilski pastori uhvatili su vjetar silnih stvari Božjih koje su se događale u Argentini, negdje drugdje, te su žarko molili da i sami budu svjedoci toga. Ono što su vidjeli raspirivalo je njihovu vjeru i njihova su srca gorjela da i sami vide silno djelo Božje u svojoj vlastitoj zemlji. Slijedilo je veliko djelovanje Duha i danas su mnogi, mnogi u Brazilu spašeni i obnovljeni. Danas se ovo veliko djelovanje nastavlja, s milijunima vjernika.
U Čileu su pastiri čuli za ono što Bog čini u Brazilu, negdje drugdje, te su se i oni zapalili. Počeli su propovijedati vjeru, moleći: "Gospodine, ako to činiš u Brazilu, možeš i ovdje." Kao rezultat toga, milijuni Čileanaca sada su u Kristovu tijelu. Procjenjuje se da su 30 posto stanovništva evanđeoski vjernici.
Uz Argentinu nalazi se Urugvaj, zemlja koja nikada nije vidjela silno djelovanje Božje. Dok ovo pišem, naš propovjednički tim priprema sastanke za približno dvije tisuće pastora u toj zemlji da im prenese ono što vam pišem: "Gdje god je vjera, Bog djeluje. Nije dovoljno slušati što se događa negdje drugdje. Isti Bog koji djeluje u drugim zemljama, želi djelovati i među vama. On ne gleda tko je tko.
Jednostavno ne možemo biti zadovoljni s čudima o kojima slušamo da ih drugi primaju od Gospodina. Nešto u našem srcu mora reći: "Nije dovoljno da se radujem samo nad onim stvarima. Gospodine, ono što činiš na drugim mjestima, učini i među nama."
Prije više godina, Bog mi je rekao da idem u grad New York i propovijedam članovima bandi. Govorili su mi da ću biti ismijan jer, govorili su u ono vrijeme, nema lijeka za ovisnike o drogi i alkoholičare. Upozoravali su me da bande neće slušati jednoga seoskog propovjednika. Ali ja sam vjerovao riječi koju mi je Bog dao. Nije bilo novca i plana, samo vjera.
Odmah je Bog spasio najgoreg vođu bande, a onda i jednoga ovisnika o heroinu. Taj vođa bande bio je Nicky Cruz koji danas ima svjetski poznatu evangelizacijsku službu. Ovisnik je bio Sonny Argonzoni koji služi kao biskup nad dvije stotine crkava koje je sam započeo širom svijeta. Bio je to početak velikog djelovanja Božjeg koje je doseglo ovisnike, alkoholičare, članove bandi i mladež, djelo koje se nastavlja sve do današnjeg dana. Teen Chellenge sada ima 520 centara širom svijeta, jer ljudi u nekim zemljama nisu bili zadovoljni slušati što Bog čini negdje drugdje.
U Nazaretu, a tako i u Crkvi danas, nevjera se može slijediti do jednog problema: ljudi zapravo ne vjeruju da je Isus doista Bog. Ne vide ga kao svemoćnog Gospodina u tijelu. Ne pouzdaju se u njega da je on za njih Bog nemogućeg. Njihove sumnje glasno govore. Sotona i njegove sile pažljivo slušaju jezik vjernika u krizi. Čim čuju riječi sumnje ili gunđanja, dolaze postaviti uporište. Nevjera otvara srce za razne sotonske laži.
S vremenom, kako se kušnje pojačavaju, a tijelo postane umorno, mnogi kršćani dopuštaju da se strah i sumnja uvuku u njih. Polako gube ono što je jednom bilo potpuno predanje vjeri u Boga i njihova djetinja vjera nestaje. Oprez i sumnje opsjedaju njihovo srce.
Ljubljeni, upravo kao što je Isus bio plodan u svome pouzdanju u Oca, i naša vjera jednako se mjeri. "Krist je vjeran u svojstvu Sina i stoji nad kućom Božjom. A njegova smo kuća mi, ako čvrsto sačuvamo (do kraja) pouzdanje i slavni ponos nade" (Heb 3,6).
Vidim tri stvari o kojima svaki vjernik treba povesti računa:
"(Đavao) bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži" (Iv 8,44). Ovaj redak razotkriva sotonu kao "oca svih laži", izumitelja i poticatelja svake prevare. Sve laži rođene su u njegovu srcu.
Bog je Crkvu jasno upozorio na sotonine prevare, posebno u ove posljednje dane. "Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara Zmija koja se zove đavao, sotona, zavodnik cijeloga svijeta ... tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom ... Tada Zmija ispusti iz svojih usta za Ženom mlaz vode poput rijeke da je odnese rijeka" (Otk 12,9-10.15).
Što je ova "rijeka" o kojoj se ovdje govori? To je rijeka laži, sa svrhom da omete mir i pouzdanje svetih Božjih. Zmija traži da nas ona odnese usađujući u nas sumnje o Božjoj vjernosti.
Pitam vas, kome đavao laže? Bogu ne. Sotona zna da to ne može ni pokušati. Ne laže ni grešnicima. S njegovim prevarama oni su već u zatvoru. Ne, đavao laže vjernicima, istinskim tražiteljima Boga čija su srca čvrsto na Bogu. Tu skupinu doista možemo vrlo suziti: svoje najžešće prevare sotona baca protiv onih koji su odlučili ući u Božji obećani počinak.
"Prema tome, preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak. Jer tko je ušao u počinak njegov, i sam je počinio od djela svojih, kao i Bog od svojih. Žurimo se dakle ući u onaj počinak, da tko ne pogine pružajući isti primjer nevjere" (Heb 4,9-11).
Što znači "počinak u Bogu"? To znači doći na mjesto potpunog pouzdanja u obećanja Gospodnja. Počinak u Bogu znači da ne postoji više nikakva borba sumnje ili straha, već naprotiv, čvrsto povjerenje. To je trajno vjerovanje da je Bog s nama, da nas ne može iznevjeriti i da će nas on koji nas je pozvao i dovesti do kraja.
Ali upravo kad mislite da ulazite u taj novi život pouzdanja, kad mislite da vam je tijelo razapeto i da potpuno ovisite o Gospodinu, stara zmija dolazi s novim paketom izmišljenih optužaba. On zna za naše posvećenje Gospodinu, za našu želju da činimo sve na što nas naš Bog poziva. I tako, sotona je na poslu kako bi zadobio uho naše savjesti te nas užasnim lažima optužuje u svemu što činimo.
Vidite, sotonina meta vaša je vjera. On zna da ako pusti da vam vjera raste, ona će mu vratiti sve njegove laži kao neučinkovite. Evo nekoliko njegovih najvećih prevara.
Laž broj 1: "Nemaš duhovnog napretka."
Đavao vam šapće: "Nije važno koliko gladuješ za Bogom. Usprkos svemu svom odricanju, svem učenju koje si primio, svem vremenu koje si hodao s Isusom, još uvijek si slab i uplašen. Dao si toliko, a primio si tako malo. Nikada nećeš duhovno narasti, makar živio i stotinu godina. Nešto je s tobom pogrešno. Drugi to dobivaju i nadmašuju te."
Laž broj 2: "Preslab si za duhovno ratovanje."
Sotona šapće: "Iscrpio si se, umorio. Nemaš snage da u borbi ideš naprijed. Ovo duhovno ratovanje za tebe je previše." Nekim vjernicima sljedeća laž dolazi svaki budan trenutak: "Na kraju si snaga. Preumoran si... preumoran... preumoran..." to je laž koju sam i sâm čuo mnogo puta u svojoj radnoj sobi gdje čitam Bibliju i molim.
Naša služba primila je nedavno pismo jedne drage žene koja je preko deset godina u neprestanoj boli. Ona piše: "Došla sam do točke na kojoj je sve što želim u životu jedan sat bez boli. To je moja jedina želja, osim služenja Gospodinu." U njezinim je riječima silno prepuštanje sudbini.
Mnogi su predali svaku nadu da Bog može promijeniti stvari. Ja se upravo sada moram pouzdati u Gospodina za operaciju kralježnice mog sina Grega. Morao sam se pouzdati u Boga i tijekom smrti naše unuke Tiffany. Sve te velike nevolje morao sam staviti u ruke Božje i kroz njih moliti za iscjeljenje. Znam da bez vjere u mojim kušnjama nije moguće ugoditi Bogu.
Daniel je upozorio da će sotona biti uspješan u zatiranju mnogih svetaca. "(Đavao) će huliti na Svevišnjega, zatirati Svece Svevišnjega" (Dn 7,25). Hebrejska riječ za "zatirati" ovdje je "mentalno umoriti, učiniti um umornim".
Sotona nas je odlučio oboriti navodeći nas da se predamo duhu umora. Na taj nam način cilja oteti našu vjeru. Kažem vam, lakše je vjerovati toj laži kad vam je tijelo iscrpljeno. Što stariji postajem, manje fizičke snage imam. Jednostavno nemam istu vatru koju sam imao jednom kad sam odjednom sate provodio u molitvi. Koliko god vjerni bili, vaše tijelo jednostavno gubi snagu u starosti. Ali jedna stvar ostaje: vatra vjere. Jedna stvar koju mogu davati Gospodinu do dana svoje smrti jest pouzdanje u njega.
Jeste li ikada rekli: "Mentalno sam isušen, potpuno iscrpljen"? To nije grijeh. Grijeh dolazi kad ne vjerujemo Božjim obećanjima za snagu. Sotonine laži trebamo odbiti vjerom. Nikada se nemojmo pomaći s položaja: "Gospodin će učiniti!"
Laž broj 3: "Bog nije s tobom. Na neki si ga način ožalostio."
Đavao šapće: "Bog te još uvijek ljubi. Ali upravo sada nije s tobom. U tebi je nešto što mu se ne sviđa, nešto što ne zapažaš. U ovom trenutku njegov je blagoslov podignut od tebe." Iznenada vas neprijatelj gađa Riječju Božjom izvađenom iz konteksta: "Gospodin je napustio Izraela kad su ga iznevjerili. A tvoje sadašnje suho razdoblje, brdo kušnji i nevolja, dokaz su da on nije s tobom. Duh Sveti je otišao od tebe."
To je bila laž koju je sotona usadio u Gideonov um. Izrael je bio predan u ruke Midjancima i okrutno je trpio od njihovih ruku. Ali Duh Božji rekao je Gideonu: "Jahve s tobom, hrabri junače" (Suci 6,12).
Kad je Gideon to čuo, pogledao je u Izraelovu tragičnu situaciju i povjerovao đavoljoj laži. Pitao je Boga: "Ako je Jahve s nama, zašto nas sve ovo snađe? Gdje su sva ona čudesa njegova o kojima nam pripovijedahu oci naši govoreći: Nije li nas Jahve iz Egipta izveo? A sada nas je Jahve ostavio, predao nas u ruke Midjancima" (Suci 6,13).
Istina je, Bog je predao Izraela Midjancima da ih kazni. Ali nikada ih nije ostavio.
Mojsije je upozorio Izraela da će doći vrijeme kad će se pokvariti. Izradit će si idole i štovati ih čineći zlo u očima Božjim. Doista, taj grijeh prijetio je samom opstanku Izraela, raspršivši ih po cijelom svijetu dok ih nije ostao samo mali broj.
Međutim, čak i s tom teškom proročkom riječi, Mojsije je oborio svu nevjeru pouzdavajući se u drugu riječ od Gospodina: "Ondje ćeš tražiti Jahvu, Boga svoga. I naći ćeš ga ako ga budeš tražio svim srcem svojim i svom dušom svojom. U nevolji tvojoj snaći će te sve to, ali u posljednje vrijeme ti ćeš se obratiti Jahvi, Bogu svome, i poslušati njegov glas. Ta Jahve, Bog tvoj, Bog je milosrdan; neće te on zapustiti ni upropastiti, niti će zaboraviti Saveza što ga je pod zakletvom sklopio s ocima tvojim" (Pnz 4,29-31).
A mi imamo čak i sigurniju riječ, od samog Gospodina: "...jer on je sam rekao: 'Sigurno te neću ostaviti; nipošto te neću zapustiti!' Tako s pouzdanjem možemo reći: 'Gospodin je pomoćnik moj'" (Heb 13,5-6). "Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,20).
"Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga" (Heb 3,12). Pisac govori braći, svetima, vjernicima. Ne govori grešnicima, već dionicima nebeskog poziva, govoreći: "Kršćanine, pazi! Je li u tebi zlo srce nevjere?"
Pisac Poslanice Hebrejima povezuje sve zajedno: zlo srce nevjere, otvrdnuće srca, odlazak od živog Boga. Činjenica je da je nevjera opasna jer otvrdnjuje srce poput betona. Moguće je isplakati rijeku suza, a opet biti tvrd u srcu.
Vidimo da se to dogodilo s Izraelom kad im je Bog zapovjedio da uđu u Kanaan i zauzmu zemlju. Izrael je odbio poći, povjerovavši desetorici uhoda koji su "ozloglasili zemlju" koju su izviđali. Njihova nevjera uništila je njihovu vjeru i pouzdanje u Boga. I tako ih je Gospodin bacio u pustinju da lutaju četrdeset godina.
Kad su konačno odlučili poći i boriti se, učinili su to bez Boga i bili su poraženi od Amorejaca. Pismo govori o njima: "Vrativši se, plakali ste pred Jahvom, ali Jahve nije slušao vašega jauka niti je okrenuo svog uha k vama" (Pnz 1,45). Suze bez vjere nemaju nikakva značaja.
Nakon Kristova uskrsnuća, srce Jedanaestorice otvrdnulo je od nevjere. Znali su da je Isus uskrsnuo, ali su im srca bila puna sumnje. Pogledajte ovaj događaj:
"Kad uskrsnu rano u prvi dan sedmice, najprije se ukaza Mariji iz Magdale ... Ona ode i to javi onima koji su bili njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama. Oni, kad čuše da je živ i da ga je ona vidjela, nisu vjerovali. Poslije toga ukaza se u drugom obličju dvojici od njih na putu dok su išli na selo. Ovi odoše i javiše ostalima, ali ni njima nisu vjerovali.
Napokon se ukaza Jedanaestorici dok su bili za stolom te ih prekori zbog njihove nevjere i okorjelosti srca, jer nisu vjerovali onima koji su ga vidjeli pošto je uskrsnuo" (Mk 16,9-14).
U ovom posljednjem retku, Isus spaja nevjeru i otvrdnuće srca. (Na grčkom je ta riječ "bešćutnost".) Kristu se nije svidjelo što je vidio u učenicima te ih je "prekorio", što znači, izgrdio ili oštro ukorio.
"Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskušan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć" (Heb 4,15-16).
Sve moramo donositi Kristu. Međutim, njegovo prijestolje milosti nije mjesto gdje ga moramo uvjeravati da nam pomogne. Njemu ne treba uvjeravanje; on je voljniji dati, nego mi primiti.
Pozvani smo u prostoriju prijestolja Vladara svega svemira: "I nema stvorenja sakrivena pred njim. Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun" (Heb 4,13). Gospodinu "je sve golo i otkriveno". On zna o čemu razmišljate, kroz što prolazite i s čime se suočavate. I ne da je on samo na vašoj strani, već čeka da hrabro dođete k njemu.
On je dobar, pun milosrđa, i želi vam pomoći u vrijeme vaše potrebe. On je suosjećajan jer je sâm iskusio sve kroz što mi prolazimo, na svakoj točki. Jednostavno rečeno, ne moramo mu ništa objašnjavati: "Isuse, znaš kroz što prolazim. Ne mogu to izreći riječima. Ti si već prošao kroz to. Pomozi mi."
U svemu tome ne smijemo donositi u njegovu nazočnost gadost nevjere. Umjesto toga, moramo "biti uvjereni", "potpuno sigurni". "Vi se, ljubljeni, naprotiv uzdižite na temelju svoje presvete vjere; molite se uz suradnju Duha Svetoga" (Jd 20).
Dragi sveti, vrijeme je da već danas ovo učinimo svojom molitvom: "Gospodine, dosta mi je. Učini u mom životu što činiš u drugima. Učini to ovdje, sada, ne samo negdje drugdje.
Kad se umorim u vršenju tvoje volje, znam da se mogu pouzdati u tebe da ćeš mi dati snagu i da ćeš me podići. Neću samo sjediti njegujući svoje sumnje. Znam da imam mjesto kamo mogu poći u vrijeme svoje potrebe. Neću mjeriti svoju duhovnost gledajući u duhovnost drugih. Sav svoj duhovni rast prepuštam tebi, Gospodine.
I neću dulje slušati đavolje laži. Umjesto toga, izgrađivat ću se u vjeri, u tvojoj Riječi. Znam da ti bez vjere nije moguće ugoditi. Amen!"