Kad provodimo vrijeme s Bogom, trebali bismo željeti učiniti više od samog predstavljanja popisa zahtjeva – moramo nastojati čuti njegov glas! Netko je jednom rekao: "Što je važnije: govorenje Bogu naših zahtjeva, koje on ionako već zna prije nego mu ih kažemo, ili nastojanje čuti njegov glas da čujemo što je u njegovu srcu?"
Znam da neki ljudi ne vjeruju da možemo čuti tihi glas Božji. "On je već rekao u Bibliji što će reći." Tvrde da je slušanje Boga vjerski fanatizam ili oblik zastrašujućeg emocionalizma. Ali povijest kršćanske crkve potpuno negira to vjerovanje. Kako bi inače ljudi poput britanskog misionara Hudsona Taylora – koji je, dok je provodio vrijeme s Gospodinom, osjetio kako Bog stavlja poziv na njegovo srce da pođe u Kinu – odnijeli evanđelje nedosegnutim ljudima Azije? Zapravo, kako bi ijedan misionar koji je ikada učinio nešto veliko za Boga znao to učiniti ako mu Bog to najprije nije rekao? Nema retka u Bibliji koji kaže: "Idi u Bangladeš!"
Iako svi znamo da je Biblija kompletirana i Bog ne govori kako bi zamijenio doktrinu ili komunicirao na istoj razini Pisma, on ipak govori. On može ponuditi važne riječi upozorenja ili osvjedočujuće poruke koje imaju osobnu primjenu. Ponekad je to riječ vodstva – pravac kojim putem trebamo krenuti. Ta vrsta vodstva čuje se jedino uhom koje sluša ili srcem koje sluša.
Jedan od mojih omiljenih odlomaka nalazi se u Izaiji: "Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici" (Iz 50,4).
Jim Cymbala započeo je Brooklyn Tabernacle s manje od dvadeset članova u maloj, oronuloj zgradi u problematičnom dijelu grada. Rođen u Brooklynu, dugogodišnji je prijatelj Davida i Garyja Wilkersona.