Isus je rekao u Getsemaniju: "Žalosna je duša moja do smrti" (Mt 26,28). Možete li zamisliti Sina Božjeg kako podnosi noć smetenosti? Nije li znao da će ubrzo moći zahtijevati svu pobjedu nad paklom i smrću? Nije li imao urođen osjećaj vodstva i sudbine, znajući da je Otac s njim?
Generacije kršćana su govorile da je najteži dio vjere posljednjih pola sata. Želim ovdje dodati riječ da noć smetenosti često dolazi upravo prije pobjede, upravo prije nego što tama popusti i svjetlo počinje svitati.
Upravo prije nego će sotonina sila biti slomljena, suočit ćete se s razornom noći smetenosti. U tom času, činit će vam se da je sve vodstvo otišlo i svaki smisao nestao. Osjećaj Božjega Duha, na koji ste se jednom oslanjali, činit će vam se da je nestao. Možete se složiti s Jobom kad je rekao: "Ako Gospodin i radi, ne mogu to zapaziti" (vidi Job 23,8).
Mnogi se u Kristovu tijelu suočavaju s moralnim stvarima sličnim Davidovim. U svojoj noći smetenosti pitaju se: "Bože, zašto ja? Moje je srce tragalo za tobom kad me svladao moj grijeh. Duša mi je uznemirena svime time. Ne razumijem."
Ni na trenutak nemojte misliti da netko tko je silno upotrijebljen od Boga ima sve odgovore. Znam kako to izgleda suočiti se s tom božanskom šutnjom u noći smetenosti. Znam kako je to hodati kroz razdoblje nemira i zbunjenosti, bez jasnog vodstva. Svi moji raniji uzorci vodstva i moći rasuđivanja bili su beskorisni. Jednostavno nisam mogao vidjeti svoj put i jedino sam mogao vapiti: "Gospodine, što se događa? Ne znam kojim putem mi je ići."
Svi ćemo se suočiti s tom noći. Međutim, hvala Bogu, to je razdoblje koje prolazi. Gospodin želi učiniti naš put jasnim. Obećao je: "Po velikom milosrđu pogledat ću na te." Tako će učiniti i s nama, svojom djecom, pružajući nam svoje milosrđe u razdobljima samoće.