Isus je ispričao parabolu o sluzi kojemu je bio oprošten veliki dug. Taj čovjek je našao milost i milosrđe kod svoga gospodara, ali sve to uzeo je zdravo za gotovo. Odmah nakon što mu je bilo oprošteno, otišao je i počeo daviti čovjeka koji je njemu dugovao mali, beznačajan iznos, zahtijevajući: "Plati mi što mi duguješ – sada!" Kad je dužnik molio čovjeka za milosrđe, odbio je i bacio ga u zatvor.
Zašto je ovaj čovjek bio tako sklon osudi? Zašto mu je nedostajalo milosrđe? Bilo je to jer nije uzeo u obzir svoju vlastitu nedostojnost. On nije razumio kako je sam bio bez nade, kako je krajnje grešan bio njegov vlastiti grijeh. On nije shvaćao opasnost u kojoj je bio – kako blizu smrti – prije nego mu je bilo pokazano milosrđe. Kad je njegov gospodar otkrio što je ovaj nezahvalan čovjek učinio drugom dužniku, bacio ga je doživotno u zatvor.
Dok sam proučavao ovu parabolu, Gospodin me zaustavio i uvjerio u moj vlastiti nedostatak milosrđa. "Ja, Gospodine? Ja sam jedan od najmilosrdnijih propovjednika u Americi." Ali on me počeo podsjećati na bezosjećajne opaske koje sam činio, stvari koje sam u žurbi izbrbljao. Plakao sam pred Gospodinom i pitao ga kako se to moglo dogoditi.
"Davide, zaboravio si na nevjerojatno milosrđe koje sam ja pokazao tebi. Koliko sam te puta iskopao iz nečega što te moglo uništiti? Bez moga milosrđa ne bi bio ovdje!"
Plakao sam pred Gospodinom i nakon što sam ga molio da mi oprosti, vratio sam se na Riječ da tražim njegovu pomoć kako bih bio milosrdniji. Našao sam predivan stih u Psalmu 119,76: "Neka mi, molim te, milosrđe tvoje bude utjehom, po riječi tvojoj sluzi tvojemu."
Značenje je ovdje sljedeće: "Gospodine, tvoja mi Riječ kaže da trebam biti utješen spoznajom da si milosrdan i pun suosjećanja za mene. Daj da protegnem to isto milosrđe do onih oko mene."