Pavao, ranije poznat kao Savao iz Tarza, bio je na putu u Damask s malom vojskom da uhiti kršćane, vrati ih u Jeruzalem, zatvori i muči. Ali na damašćanskom putu objavio mu se Isus, oslijepivši ga. "(Savao) ostade tri dana slijep; niti je što jeo ni pio" (Dj 9,9).
Tijekom toga vremena od tri dana Savlov um bio je obnovljen. Čitavo to vrijeme proveo je u žarkoj molitvi; razmišljao je o svom prošlom životu i počeo prezirati ono što je ranije bio. Tada je Savao postao Pavao.
Ovaj čovjek bio je vrlo ponosan, pun pogrešne revnosti. Tražio je odobravanje drugih visokoumnih vjerskih ljudi, ali tada je rekao: "Sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina. Radi njega sam sve žrtvovao, i sve smatram blatom, da Krista dobijem" (Fil 3,8).
Pavao je bio čovjek koji je mogao reći: "Jednom sam bio netko. Svi moji vršnjaci, uključujući ostali farizeji, gledali su u mene. Penjao sam se ljestvicom i bio smatran svetim čovjekom, snažnim učiteljem zakona. Imao sam ugled u zemlji i u očima ljudi bio sam besprijekoran.
Ali kad me Krist dohvatio, sve se promijenilo. Borba, nadmetanje – sve ono što sam mislio da mi životu daje smisao – bilo je predano. Vidio sam da sam potpuno promašio Gospodina."
Mislio je da je sva njegova vjerska ambicija – revnost, duh nadmetanja, njegova djela, zaposlenost – pravednost. Ali Krist mu je otkrio da je sve to bilo tijelo, sve samo za njega. Zbog toga izjavljuje: "Odbacio sam svu želju za uspjehom i prepoznavanjem i odlučio biti sluga" (vidi 1 Kor 9,19).
Ako se želite isprazniti od sebe, svoje ambicije i svjetovnog ugleda, potičem vas da slijedite Pavlov primjer. Ne znam za drugi način kako bi se postiglo srce sluge osim molitvom.