U Markovoj knjizi čitamo da je jedan izbezumljen otac doveo svoga demoniziranog sina Isusovim učenicima tražeći oslobođenje. Dječak nije bio samo uznemiren ili buntovan; bio je pun zlih duhova koji su nadzirali svaki njegov pokret. Njegova situacija bila je poznata širom one regije i njegov se slučaj smatrao apsolutno beznadnim. Bio je i gluh i nijem i iz sebe je izbacivao samo nerazumljive glasove. Fizički je bio iscrpljen i otac ga je neprestano morao paziti jer su ga demoni pokušavali baciti u obližnju rijeku, jezero ili otvorenu vatru. Kakva užasna situacija!
Pitam se koliko puta je ovaj otac morao skočiti u jezero i izvlačiti sina da bi ga oživio. To je vjerojatno bio posao od dvadeset četiri sata na dan, samo čuvajući dijete da se ne ubije. Srce njegovih roditelja vjerojatno je bilo slomljeno dok su gledali svoga ljubljenog sina u takvom strašnom stanju, bez ikoga da im pomogne.
Kad je ovaj čovjek doveo sina k učenicima, sotona ga je naveo da mu izlazi pjena na usta, da škripi zubima i divlje se vrti. Učenici su molili nad dječakom, ali ništa se nije dogodilo. Ubrzo su sumnjičavi književnici počeli pitati: "Zašto dječak nije iscijeljen? Je li đavao snažniji u takvoj situaciji?"
A onda je na scenu došao Isus! Kad je dječakov otac ispričao Isusu da učenici nisu mogli iscijeliti njegova sina, Isus je jednostavno odgovorio: "Sve je moguće onomu koji vjeruje" (Mk 9,23). Zatim je Isus učinio nemoguće: "… zaprijeti nečistom duhu i reče mu: 'Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i više se ne vraćaj u nj" (Mk 9,25). Dječak je zatim pao na zemlju, "ali ga Isus uhvati za ruku te ga podigne" (Mk 9,27).
Zamislite sreću u toj obitelji! Siguran sam da je otac prihvatio čistog, slobodnog sina srcem koje se prelijevalo od oduševljenja. Kao roditelji, možemo biti sigurni da svoju djecu možemo povjeriti Bogu.