Poznajete li kršćane koji uvijek govore kako se osjećaju neadekvatni? Oni neprekidno omalovažavaju sebe i uspoređuju se s onima kojima se dive, misleći: "Nisam nimalo poput njega. Za mene nema nade."
Možda se sjećate starozavjetne priče o izraelskim uhodama poslanima da izvide Obećanu zemlju. Uhode su se vratile govoreći: "Da, to je zemlja u kojoj teče mlijeko i med, ali je i puna divova i visoko obzidanih gradova. Nismo u stanju ići protiv tih ljudi. U usporedbi s njima, mi smo poput skakavaca" (vidi Br 13).
Ti ljudi nisu optuživali Boga. Nikada nisu rekli: "Bog nije moguć. Nije dovoljno snažan." Nisu se usudili izgovoriti takvu nevjeru nego su se, umjesto toga, usredotočili na sebe govoreći: "Pred našim neprijateljima mi smo poput malih buba."
To nije poniznost i to nije nevin, bezopasan govor. Naprotiv, to je napad na Onoga koji je svjetlo svijeta. To svjetlo nam zapovijeda da vjerujemo: "Sve mogu u onome koji mi daje snagu" (Fil 4,13).
Vidite, kad prigovarate u vezi sa svojom nesposobnošću i slabošću, ne omalovažavate sebe, omalovažavate svoga Gospodina. Kako? Jer odbijate vjerovati ili hodati u njegovoj Riječi. Izraelske uhode bile su tako usredotočene na svoju nesposobnost da su bile spremne odustati, ali što je bio Božji odgovor na njihov strah i nevjeru? "Tada reče Gospodin Mojsiju: 'Dokle će me taj narod prezirati? Dokle mi neće vjerovati unatoč svim znamenjima što sam ih među njima izvodio?'" (Br 14,11). Bog ih je optužio za jedan grijeh – nevjeru!
Danas Gospodin postavlja svom narodu isto pitanje koje je postavio Izraelu: "Kad ćete mi vjerovati što sam vam obećao? Rekao sam vam da će vam moja snaga doći u vrijeme vaše slabosti. Ne smijete se oslanjati na snagu svoga tijela. Ja sam Jahve, vječna snaga, i ja ću vas ojačati kroz moju snagu."