Kako reagiramo na odbačene našega društva? Što naša kultura čini sa siromašnima, ovisnicima, alkoholičarima, članovima bandi, homoseksualcima, bolesnicima od SIDE, grešnicima? Što je još važnije, što Kristovo Tijelo čini s njima? Vidimo li ih kao ljude kojima je potrebna pomoć, izgubljene i u potrazi za izlazom iz svoga očaja i ropstva? Ili se pravimo da ne postoje? Držimo li ih izvan vidokruga, negdje daleko od naših očiju, tako da se ne moramo baviti njima?
Zaboravili smo što je za nas učinio Isus. Zaboravili smo da bismo bez njegove spasonosne milosti i mi bili jednako izgubljeni, beznadni i slijepi kao oni. Ako biste nam uzeli našu lijepu odjeću, divan automobil, kuću, nakit i posao, zdravlje, snagu i vjeru, i mi bismo bili jednako nepoželjni. Bez Isusa, mi smo ništa! I bez suosjećanja nemamo mjesta u kraljevstvu Božjem niti pravo zvati se sinovima i kćerima Kralja.
Iznova i iznova u Pismu vidimo Isusa kako skreće sa svoga puta da dotakne život samo jedne osobe. Čak i usred velike gomile on se često usredotočio na potrebe jadnog prosjaka, prostitutke, carinika, ribara, hromog ili slijepog čovjeka. On nije vidio mnoštvo; on je vidio ljude, potrebite duše koje traže pomoć.
Zamislite kakav bismo mi danas mogli imati utjecaj na naš svijet ako bi svaki propovjednik, pastor, evanđelist i vjernik gledao ljude na taj način! Kad bismo samo mogli odložiti našu potrebu da privlačimo pozornost na sebe i umjesto toga se usredotočiti na potrebe pred nama, na lica koja su osamljena, na oči pune boli i zbunjenosti, na one koji sjede na svakom uglu kugle zemaljske.
"Idi brzo na trgove i gradske ulice te dovedi ovamo: siromašne, sakate, slijepe, hrome" (Lk 14,21).
Nicky Cruz, međunarodno poznati evanđelist i plodan pisac, obratio se Isusu Kristu iz života nasilja i zločina nakon što je susreo Davida Wilkersona u gradu New Yorku 1958. godine. Priča o njegovu dramatičnom obraćenju najprije je ispričana u knjizi Davida Wilkersona Na život i smrt, a kasnije i u njegovoj vlastitoj poznatoj knjizi Trči mali trči.