Iznova i iznova evanđelja prikazuju Isusa kao čovjeka dubokog i neumornog sažaljenja. Nakon smrti Ivana Krstitelja, Isus se na lađici povukao da bude sam, kako bi oplakao taj gubitak. Znao je da je Ivan u nebu, ali patio je radi onih koji su ostali.
Kad se vratio na obalu, vidio je mnoštvo od pet tisuća ljudi koji su se okupili da ga vide. Matej zapisuje da "se sažali nad njima". I tako je uzeo pet kruhova i dvije ribice te čudnovato osigurao hranu za sve njih (Mt 14,14-21). Srce mu je suosjećalo s tim ljudima koji su došli da budu s njim i nije mogao podnijeti da ih vidi gladne. Nije im samo osigurao hranu, nego je i iscijelio one koji su bili bolesni.
Kad je vidio dva slijepca na cesti za Jerihon, "sažali se te im se dotače očiju. Oni smjesta progledaše i pođoše za njim" (Mt 20,34). Njegovo sažaljenje nad ta dva čovjeka prevagnulo je nad svakim drugim zadatkom koji je u tom trenutku pred njim.
Dok je ulazio u jedno malo selo na putu između Samarije i Galileje, zamijetio je deset gubavaca i iscijelio ih (vidi Lk 17,12-14). Gubavci su se instinktivno držali na udaljenosti, čak i od Isusa. Društvo ih je izbjegavalo i bili su odbačeni od svijeta. Ali Isus ih je vidio i sažalio se nad njima. On ih je vidio kao ljude u potrebi za Spasiteljem.
Kako mi reagiramo na gubavce našega vremena, izopćenike društva? Što naša kultura čini sa siromašnima, ovisnicima, alkoholičarima, grešnicima? Vidi li ih Kristovo tijelo kao ljude koji su u potrebi za pomoći, kao izgubljene, koji traže pomoć?
Nikada ne smijemo zaboraviti što je Isus učinio za nas i za one oko nas. Bez njegove spasonosne milosti bili bismo izgubljeni i beznadni kao što su bili i oni gubavci. Bez Isusa nismo ništa i bez sažaljenja nemamo mjesta u kraljevstvu Božjem.