"Zatim iziđe odande te se po običaju uputi na Maslinsku goru. A učenici pođu za njim. Kada dođe na to mjesto, reče im: 'Molite da ne padnete u napast!' Potom se udalji od njih koliko bi se moglo kamenom dobaciti, kleče na koljena te poče moliti: 'Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!' Tada mu se ukaza anđeo s neba i poče ga hrabriti. Kad se nađe u smrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju. Nakon molitve ustade, priđe k učenicima i nađe ih gdje spavaju, obrvani žalošću, te im reče: 'Zašto spavate! Ustanite i molite da ne padnete u napast'" (Lk 22,39-46).
Svi znamo da je Isus predavao svoj život molitvi. Isto tako, i mi kao njegovi sljedbenici možemo biti sigurni da je njegova želja dovesti svakoga od nas u tu istu gorljivost za molitvom.
Događaj zapisan u Luki 22 zbio se upravo prije posljednjeg dana Isusova života. On je mogao govoriti o tisuću stvari, učiti na važnim mjestima ili se sastati s budućim vođama crkve, ali nije. Umjesto toga, svoje je vrijeme, žar i snagu predao molitvi.
Mi smo skloni misliti da je molitva dodatak mnogim naših zahtjevima i programima rada – ali Isusu je molitva bila njegov program rada. Ništa nije privlačilo njegovo srce kao zajedništvo s Ocem i želio je da ga njegovi učenici slijede u tome.
Isus je znao da je njegovo vrijeme kratko i želio je nekolicini svojih učenika posljednji put pokazati uzorak molitve. Želio im je pokazati kako moliti ozbiljno, ne samo ležerno. Želio je da znaju kako stvarno tražiti kraljevstvo Božje, kako posredovati i kako hodati s njim ozbiljno.
Ako ste učenik Isusa Krista, htjet ćete da on bude vaš uzor u molitvi.