Mojsije je bio potpuno sam na brdu Horebu pasući ovce svoga tasta kad je njegovu pozornost privukao čudan prizor – jedan je grm gorio. Kad se primakao da pogleda izbliza, iz grma ga je zazvao Bog.
"'Hajde da priđem – reče Mojsije – i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.' Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne" (Izl 3,3-4).
U grmu je bio nazočan Bog i zbog toga je gorio, ali nije sagorijevao. Bilo je to vidljivo predstavljanje Božje svetosti.
Gospodin je rekao Mojsiju: "Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo" (Izl 3,5). Većina od nas brzo prelazi preko ovog retka bez razumijevanja njegovoga strahovito dubokog značenja. A sve to je u vezi s time kako biti svet.
Vidite, Mojsije je trebao biti pozvan u Božji vječni naum za svoj život – da izbavi Izraela iz ropstva. Ali najprije mu je Bog morao pokazati tlo na kojem se njemu, Gospodinu, može primaći. To je trebalo biti sveto tlo. Ukratko, Mojsije je bio pozvan na razgovor sa svetim Bogom licem u lice i trebao je biti pravilno pripremljen za to.
Mojsije se uplašio kad mu je Bog progovorio: "Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati" (Izl 3,6). Zašto se bojao? Jer primio je otkrivenje o strahovito svetom tlu na kojem se treba primaći Bogu!
Novi zavjet sadrži redak koji odgovara tom retku: "Nijedan se čovjek ne može ponositi pred Bogom" (1 Kor 1,29).
Ovaj redak od Pavla nije samo novozavjetna istina. To je bila istina i u Mojsijevo vrijeme. Mojsije je morao znati da se Božje djelo ne postiže kroz ljudsku sposobnost nego potpunim pouzdanjem i oslanjanjem na Gospodina. Svetost nije nešto što možemo postići ili izraditi. Naprotiv, to je nešto što vjerom prihvaćamo i uzdamo se u Isusovo djelo.