U razmatranju povećanja naše gorljivosti za Krista, moramo pogledati u Kristovo učenje o poniznosti. "Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen" (Mt 23,12). Isus je upravo prozvao farizeje radi njihova ponosnog ponašanja (Mt 23,5-7). Oni su poznavali Pismo i mogli su masama tumačiti Riječ, ali njihovi vlastiti životi nisu tome udovoljavali.
Ako smo iskreni pred Bogom, čak i najrevniji među nama morali bi priznati da nisu čisti od tog grijeha. Primjerice, čovjek voli priznanje. Kad je Isus korio farizeje, rekao je: "Vi žudite da budete u središtu pažnje. Želite istaknuta mjesta na javnim sastancima i volite biti prepoznati na ulicama." Bili su ponosni i sami su sebe uzvisivali; bili su potpuno bez poniznosti.
U svojoj biti, poniznost je ovisnost o Gospodinu. Riječ "ovisnost" znači "uzdati se za sve, u svemu". Izvorno pouzdanje ne staje kad kaže: "Slab sam", nego i izjavljuje: "On je jak." A takvo ovisno pouzdanje zahtijeva poniznost.
Isus je naš primjer poniznosti. Gospodin koji je stvorio sve i za koga su sve stvari stvorene potpuno je ovisio o svome Ocu. Iznova i iznova je izjavljivao: "Ja ništa od sebe ne činim … jer ja uvijek činim što je njemu ugodno" (Iv 8,28-29).
Ako doista želite gorljivost za Isusa, tražite Duha Svetog da uđe dublje u vaše srce i uvjeri vas imate li ikakvu želju za samouzvisivanjem. Isus kaže: "Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen" (Mt 23,12).