U Ivanu 20 čitamo priču o Mariji Magdaleni koja predstavlja zaručnicu čije srce je potpuno predano Kristu. Očito žena od bogatstva, s ljubavlju je služila potrebama Isusa zajedno s drugom Marijom u njegovu životu. Radila je to iz čiste zahvalnosti, jer Biblija kaže da je Isus izbacio iz nje sedam demona (vidi Lk 8,2).
Što se ticalo svijeta, Marija Magdalena nije bila intelektualka i kad su muški učenici raspravljali o dubokim teološkim stvarima, ona je vjerojatno zadržavala svoje misli za sebe. Žene toga vremena rijetko su javno govorile o duhovnim stvarima u nazočnosti muškaraca. Ali Marija je imala nešto što ti učenici intelektualci nisu imali – da, nešto čak dublje od Isusovih učenika. Ona je imala otkrivenje!
"U prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama, dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba" (Iv 20,1). Marija je otišla na grob vrlo rano, dok su drugi još spavali. Kad je otkrila da je grob prazan, potrčala je da nađe Petra i Ivana, ali kad su oni nakon nekog vremena vidjeli da Isus više nije ondje, vratili su se na svoj uobičajeni posao (vidi Iv 20,2-10).
Ali ne i Marija! Ona je plakala dok je njezin duh vapio: "Ovaj svijet je nepodnošljiv bez Isusa! Ne mogu se vratiti kući a da ne znam gdje je." Odlučila je ostati tamo gledajući u grob, dok joj slomljeno srce ne bude zadovoljno. "Uzeše moga Gospodina i ne znam kamo ga staviše" (Iv 20,13).
Marija nije htjela otići. Njezino odano srce mogao je zadovoljiti jedino Isus – on je bio njezin život! I sasvim sigurno, njezina odanost donijela joj je divno otkrivenje. Dok su se drugi učenici odmarali kod kuće, Marija je imala božanski posjet i vidjela stvari koje nitko drugi nije mogao vidjeti – jer je njezino srce bilo predano Isusu (vidi Iv 20,11-17).