Bivši astronaut Charlie Duke jednom je govorio o tome kako je to bilo u majušnoj svemirskoj kapsuli 45 tisuća kilometara od Zemlje, jureći prema mjesecu. Kad je posada okrenula letjelicu na stranu, netko je uzviknuo: "Kakav neopisiv prizor!" Svi su pogledali i vidjeli planet Zemlju kako čudesno visi u crnom svemiru – ogromna, svjetla kugla – bez ičije pomoći. Čitava je posada bila svladana tim prizorom; znali su da je jedino nevjerojatan Stvoritelj mogao to proizvesti.
Bog se divno pozvao na svoje stvaranje kad je izvodio Joba iz njegova trpljenja. "Gdje si bio kad zemlju utemeljih? … Na čemu joj počivaju temelji?" (Job 38,4.6). Pitao je: "Tko drži zemlju u svemiru?" I ide dalje: "Tko je zatvorio more u njegove granice? Tko kaže silnom oceanu: 'Možeš do ove točke, ali ne dalje'? Tko drži valove da ne preplave zemlju? I gdje je izvor odakle izviru mora?
Kako je svjetlo odijeljeno od tame? Kako je vjetar razdijeljen i raspršen? Kako je rođena kiša? Može li čovjek proizvesti munje, grom, oblake? Tko je stavio divljinu i pitomost u narav životinja? Što misliš, Jobe, tko je stavio sve te sile prirode tamo gdje moraju biti?"
Bog je doslovce vodio Joba kroz "tečaj sile", otkrivajući mu svoje prošlo stvaranje. Kroz sve to, Job je čuo: "Optužuješ me da te zanemarujem i sumnjaš u moju snagu da te izbavim, no pokazao sam ti da vodim brigu za čitavo moje ogromno stvaranje" (čitaj ovo u Jobu 38 i 39).
Job je bio potpuno svladan i kad je ponovno pogledao u svoje probleme, rekao je: "Bio sam tako glup! Držao sam oči na pogrešnim stvarima. Usredotočio sam se na svoju bol kad sam trebao gledati u tebe i tvoju veličinu. Znam da možeš učiniti sve, a znam i to da se nijedna tvoja misao ne može spriječiti" (vidi Job 42,2).
Ako držite oči na Bogu i njegovoj veličini, strah i sumnja ne mogu se utvrditi u vašem srcu.