Često kad se čini da je narod Božji u nekom od najgorih mogućih položaja, Bog čini nemoguće! Tijekom takvih vremena moramo donijeti svjesnu odluku da ćemo mu vjerovati i ono što je rekao mora izlaziti iz naših usta – ne možemo biti tihi. Vjerujem da sada živimo upravo u takvom trenutku.
U Psalmu 115 psalmist daje važnu sliku, govoreći: "Ne hvale mrtvi Gospoda, niti itko od onih što slaze u tišinu" (Ps 115,17). U hebrejskom "svi koji silazi u tišinu" jesu oni koji ne mogu govoriti.
Nevjerovanje može zatvoriti vaša usta; gubite govor, pjesmu, svjedočanstvo, osjećaj strahopoštovanja o tome tko je uistinu Bog. Jedna priča u Lukinoj knjizi daje jasnu ilustraciju te vrste čudne tišine. Pravednom svećeniku Zahariji pojavio se anđeo Gospodnji i rekao mu da će njegova neplodna žena Elizabeta roditi sina.
Bog je rekao: "Ja ću nadnaravno djelovati u tvom životu. Usprkos tvojoj nesposobnosti, učinit ću nešto suvereno i to će vratiti ljude k meni" (pročitajte izvješće u Luki 1,5-22).
Poput Zaharije, i vi možete biti pravedan koliko god je moguće – posjećujući svaki molitveni sastanak, vjerno čitajući Bibliju, dnevno živeći za njega. Ali svi dolazimo do točke beznadnosti kad prizivamo Oca, tražeći odgovore.
U takvim trenucima on može reći nešto tako duboko da će to biti nezamislivo, ako to on sam ne izvrši. Tada dolazite do ceste odluke. Hoćete li vjerovati Bogu ili ćete vjerovati slabostima svoga srca?
Snažno vas potičem da vjerujete Božjim obećanjima i primite što je osigurao za vas. Ne povlačite se u nevjeru i sumnju, kao Zaharija.