Živite kao vjeran sluga, marljivo molite i poznajete glas Božji. U prošlosti ste zadobili pobjede i duboko ljubite Gospodina. Ali sad ste duboko slomljeni, ranjeni kao nikada ranije i ne možete se čak prisiliti moliti.
Ljubljeni, ovaj kršćanski život je vojevanje. To znači bitke, umor, rane i okrutan neprijatelj koji vas smjera uništiti. A to je kad ste najranjiviji za osuđujuće misli. Vaša vam savjest govori: "Ne moliš kao ranije. Ne proučavaš dovoljno Riječ. Presušio si i mlak si, vatra ti se gasi i jednostavno nisi dobro svjedočanstvo. Dopustio si sotoni da ti otme mir koji ti je Bog dao. Jednostavno nemaš što ti je potrebno."
I mislite: "Razočarao sam Gospodina. Nisam poslušan njegovoj Riječi." Vaša kolebljiva vjera je stijenj koji tinja i đavao je željan da ga vidi ugašenog.
Poput proroka Ilije, iscrpljeni ste i obeshrabreni; sve što želite je da zaspite. Pismo kaže da je to upravo ono što je taj pobožan čovjek učinio: "Leže i zaspa" (1 Kr 19,5). Jednostavno više nije mogao nositi breme.
Ali Gospodin nije ukorio Iliju za to. Bog je znao da je njegov sluga došao do točke sloma. Zamišljam našega dragoga Oca kako kaže za njega: "Pogledajte ovoga vjernog čovjeka, slomljenog i povrijeđenog. Došao je do kraja snage; nije sposoban ikome objasniti svoju bol. Obećao sam mu: 'Napuknutu trsku neću slomiti.'"
Što se, dakle, dogodilo? "Anđeo se Jahvin javi … dotače ga i reče: 'Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put'" (1 Kr 19,7).
Tu je jedna nevjerojatna riječ za svaku napuknuti trsku koja čita ovaj odlomak. Koliko god ste napuknuti, koliko god ste svinuti od bujice testiranja, Bog vam je dao obećanje: "Nećeš se slomiti. Neću dopustiti da se tvoj plamen ugasi. Tvoja se vjera neće ugasiti."
Dragi sveti, ova poruka za vas je s neba. Dotaknuti ste riječju koja vam upućuje poziv: "Sad se digni. Bog se ne ljuti na tebe. I neće dopustiti da potoneš. On zna da je ova situacija prevelika za tebe da se s njom nosiš. Dat će ti nadnaravnu snagu. Dat će ti što ti je potrebno da ideš dalje."