Pišući crkvi u Korintu, apostol Pavao govori kako opaža da njihov žar za Boga blijedi. Neka od njihovih ambicija se pomjera, pomiče iz središta, i njihov fokus nije bistar, te im zbog toga šalje pismo snažnog ukora.
"Već ste zasićeni! Već se obogatiste! … Mi smo ludi zbog Krista, a vi ste mudri u Kristu; mi slabi, a vi jaki; vi slavni, a mi bez časti. Do ovoga časa gladujemo i žeđamo, podnosimo golotinju i primamo udarce, bez stalnog smo boravišta i do iznemoglosti radimo svojim rukama. Vrijeđaju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo; ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim. Postali smo kao smeće svijeta, kao izmet sviju sve do sada. Ovo ne pišem da vas zasramim, nego da vas opomenem kao svoju ljubljenu djecu" (1 Kor 4,8.10-14).
Teolozi nam kažu da je korintska crkva vjerojatno bila najbogatija od svih novozavjetnih crkava. Njihova im je lokacija donosila mnoge prilike za veliko bogatstvo od brodogradnje. Pavao im je istaknuo da su izgleda previše sliči društvu oko sebe; dok im se događaju sve te velike stvari, nešto im nedostaje. Čak i sa svim njihovim vanjskim uspjehom, unutra je nešto bilo pogrešno.
Što se događalo u toj crkvi? Pavao ih nije korio radi napretka ili implicirao da bi siromaštvo bilo uzvišenije. Ne! On je isticao da je njihov fokus potpuno pogrešan. Oni su radije nastojali ispuniti želje svoga srca stvarima ovoga svijeta nego težiti za Bogom. Drugim riječima, tražili su ljubav na svim pogrešnim mjestima. I zbog toga im životi nisu utjecali za njegovo kraljevstvo. Tako i danas, moramo paziti da nam pozornost nije odvlačena težnjama koje nas odvode od jasne slike Isusa.