Daniela znamo kao odlučnog, talentiranog mladog čovjeka koji je odano služio Nabukodonozoru, babilonskom kralju i tumačio mu snove. Ali njegova najveća djela došla su kao rezultat toga što je bio pravedan čovjek molitve.
Živio je tako odanim, svetim životom da ne biste očekivali da ćete ga naći kako se kaje pred Gospodinom. Ali njegovo je srce bilo vrlo osjetljivo na grijeh te se poistovjetio s užasnim grijesima izraelskog naroda. U svojoj molitvi on koristi zamjenicu mi.
"Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. Nismo slušali sluge tvoje, proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, svemu puku zemlje" (Dn 9,5-6).
"Ja sam još govorio, moleći se i priznavajući grijehe svoje i grijehe svog naroda Izraela i usrdno zaklinjući Jahvu, svoga Boga, za Svetu goru Boga svoga" (Dn 9,20). U biti je rekao: "Gospodine, dok se baviš svojim narodom, pozabavi se i sa mnom. Ako je ikakvo bezakonje u mom srcu, iznesi to i pokaži mi!"
Postoje li stvarno blagodati pokajanja? Da! Jedna uistinu divna blagodat je nova, jasna objava Isusa Krista. Nakon što se Daniel pokajao, imao je objavu: "Podigoh oči da vidim, i gle: (pojavi se) Čovjek odjeven u lanene haljine" (Dn 10,5). Daniel je bio jedini koji je vidio tog čovjeka koji je zapravo bio Isus u svoj svojoj slavi!
Morate razumjeti da Daniel nije molio za tu objavu; on se samo kajao, priznavao i tugovao nad grijehom. U tom otkrivenju Isus je sam od sebe došao Danielu; to je inicirao Gospodin! Vidite, kad se ponizimo pred Gospodinom i ispravimo stvari s njim i drugima, ne moramo tražiti otkrivenje. Isus će nam se očitovati! Možda to neće biti u objavi, ali znat ćemo da je nazočan.