Religiozni ljudi imaju sklonost usredotočiti se više na tamu nego na svjetlo. Čujem mnoge kršćane kako izbacuju gorke riječi: "Treba kriviti kulturu", ili: "Vlada je pogriješila", ili: "Ova posebna interesna skupina ima negativan utjecaj". Ako živite kao što je živio Isus, nećete proklinjati tamu, jer ste usredotočeni na svjetlo koje nosite. Dopustite mi to ilustrirati.
Zamislite da sjedite na crkvenom bogoslužju, kad se iznenada gase svjetla i čitavo mjesto uranja u potpunu tamu. Ako djelatnik koji radi na održavanju upali samo jedno malo svjetlo u toj prostoriji, odmah ga svi u zajednici vide, bez obzira gdje se nalaze. Prijatelju, to je slika tebe u potpuno zamračenom svijetu. Bez obzira kako je ogroman mračan prostor, tvoje svjetlo može vidjeti svatko u blizini. Ono se ne može sakriti, dakle, neka sja! Zbog toga, nema potrebe dati se uhvatiti u mučne razgovore o našoj kulturi.
Takva vrsta života ne samo da vas vodi iz religioznosti, nego vas premješta u Isusovu ljubav. To se nikada ne događa kao rezultat religiozne predstave. Kao što nas Ivan podsjeća: "Mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije" (1 Iv 4,19).
Ako želimo obaviti djelo Božje u našoj vlastitoj snazi, bez njegove ljubavi, iza njega neće biti nikakve sile. Pavao ističe: "Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči" (1 Kor 13,1).
Suprotno tome, Kristova ljubav nam daje propovjedaonicu svugdje, s vječnom silom neba iza nje: "Ljubav nigda ne prestaje. Proroštva? Ona će iščeznut! Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati. Jer nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno (ljubav), iščeznut će što je nesavršeno" (1 Kor 13,8-10).