Kad čitam o podvizima pobožnih ljudi u Starom zavjetu, srce mi gori. Te su sluge tako gorjele za stvar imena Božjeg da su činile snažna djela koja zbunjuju umove većinu kršćana danas.
Jedan takav sveti čovjek bio je Ezra, čovjek Božji koji je probudio cijelu svoju naciju za Boga. Pismo kaže da je Bog imao svoju ruku na njemu, a i sam Ezra je svjedočio: "A ja se osmjelih, jer ruka Jahve, Boga mojega, bijaše nada mnom" (Ezr 7,28). Bog je ispružio svoju ruku, obuhvatio Ezru i pretvorio ga u drukčijeg čovjeka.
Zašto je Bog to učinio? U ono vrijeme bilo je stotine književnika u Izraelu i svi su imali isti poziv da proučavaju i tumače Riječ Božju narodu. Pismo nam daje odgovor: "Jer je Ezra nastojao svim srcem proniknuti Zakon Jahvin, vršiti ga i poučavati Izraela u zakonima i običajima" (Ezr 7,10). On je donio svjesnu odluku da će iznad svega istraživati Riječ Božju i biti joj poslušan. I nikada nije skrenuo od te odluke.
On nije imao neko nadnaravno iskustvo koje bi ga navelo da voli Pismo. Bog mu nije rekao: "Vodit ćeš 50 tisuća ljudi do pokajanja i raditi moje djelo, ali da bi to radio, bit će ti potrebna snaga, duhovna moć, čistoća, duhovni autoritet. Međutim, to dolazi jedino kroz poznavanje i poslušnost mojoj Riječi. Sutra ćeš se probuditi s uvijek sve većom gladi za proučavanje Riječi."
Ne, uopće se nije tako dogodilo. Ezra je marljivo proučavao Pisma daleko prije nego je Bog stavio svoju ruku na njega. On je dopustio da bude istražen Riječju i opran njome, a kao rezultat toga, Bog ga je pomazao.
Dakako, Božje pomazanje je nadnaravno, ali on stavlja svoju ruku na one koji su potpuno predani tome da upoznaju njegovu Riječ i budu joj poslušni. Tu započinje pomazanje. Nitko ne može očekivati Božji dodir ako nije gorljiv u vezi s Pismom.