"Vi ste svjedoci toga. Evo, ja ću poslati na vas ono što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo" (Lk 24,48-49).
Isus govori svojim prijateljima koji su tri godine bili s njim u službi da su bili svjedoci njegova srca, uma, djela i mudrosti. A ipak im kaže da ostanu u gradu – da ne odlaze – dok.
Mnogi od vas koji ovo danas čitate trebate u svom životu taj dok. Stvari ne idu kao što biste željeli da budu ili vjerujete da bi trebale biti. I čekate dok se nešto ne dogodi.
Dok Bog ne dođe, stvari će ostati iste. Dok Bog ne dođe, neće biti sile s neba koja bi promijenila stvari koje se događaju na zemlji.
Pisac Luke napisao je i knjigu Djela te ponovno vidimo: "(Isus) im naloži da se ne udaljuju od Jeruzalema, već da ondje čekaju obećanje Očevo" (Dj 1,4). On im ponovno kaže da čekaju dok ne budu obučeni u silu odozgo.
Čekajte! Ne jurite da uzmete stvari za koje vjerujete da ćete ih postići u životu. U nekom smislu, morate raditi na čekanju. Poniznost koju čekanje zahtijeva kaže: "Nemam sile da to učinim i ne mogu to učiniti u vlastitoj snazi. Potrebno mi je djelo Duha Svetog u mom životu."
Što mislite, kako je to čekanje izgledalo učenicima? Oni nisu ječali: "O, moramo čekati na Boga!" Ne! Vidimo da ih je Isus blagoslovio te su čak i dok je uzlazio u nebo bili puni velike radosti.
"Zatim ih povede u blizinu Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih je blagoslivljao, rastade se od njih: bi uznesen na nebo. Oni padoše ničice pred njima pa se zatim s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga" (Lk 24,50-53).