"Ti ga predusrete blagoslovima sretnim, na glavu mu krunu stavi od suhoga zlata" (Ps 21,4).
Na prvi pogled, ovaj redak iz Davidova psalma zbunjuje – posebno prvi dio rečenice: "Ti ga predusrete blagoslovima sretnim." Riječ "predusresti" obično pripisujemo nekakvoj zapreci, a ne blagoslovu. U tom smislu, moderan prijevod ovog retka bio bi: "Gospodin je zapriječio Davida blagoslovima sretnim."
Međutim, biblijska riječ za predusresti znači nešto sasvim drukčije. Ona znači "predvidjeti, dolaziti, slutiti i unaprijed ispuniti, platiti dug prije dospijeća". Nadalje, ona se gotovo u svakom slučaju odnosi na neko zadovoljstvo.
Izaija nam daje kratak uvid u to zadovoljstvo – ono koje dolazi od Boga predviđajući potrebu i ispunjavajući je prije vremena. Kroz Izaiju, Gospodin kaže: "Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvat; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti" (Iz 65,24).
Ovaj nas redak opskrbljuje nevjerojatnom slikom ljubavi našega Gospodina za nas. Očito je da nas je on tako željan blagosloviti i da nam je tako spreman ispuniti svoju dobrotu da čak ne može čekati na nas da mu iskažemo svoje potrebe. Umjesto toga, on uskače i vrši djela milosrđa, milosti i ljubavi za nas. To je njemu najveće zadovoljstvo.
To je upravo ono što David govori u Psalmu 21: "Gospodine, ti izlijevaš blagoslove i dobrotu na mene prije nego ih tražim. I nudiš više nego što mi može pasti na um da tražim." David govori o nekom strahovitom djelu koje je Bog izvršio za njega na duhovnom području – o nečem što je dalo Davidu pobjedu nad njegovim neprijateljima, odgovore na molitvu, pobjedonosnu silu i neiskazanu radost.
A Bog je sve to učinio i prije nego je David mogao dospjeti do svoje tajne klijeti. Kralj čak nije imao priliku rasteretiti svoje srce: prinijeti slavljenje, ispitati se i predstaviti svoj zahtjev. Umjesto toga, bila mu je dana nevjerojatna dobrota, iznad svega što je mogao zamisliti. A kad je na kraju izlio svoje srce Bogu – preklinjući ga da mu pomogne i ojača da porazi svoje neprijatelje – otkrio je da se Bog već pobrinuo za to. Davidova je pobjeda bila osigurana prije nego što se uopće približio bojnom polju.
Kad je napisao Psalam 21, David je zapravo govorio o doslovnoj bitki. Ovaj psalam u društvu je s Psalmom 20 i oba govore o bitki opisanoj u 2 Samuelovoj 10. U ovom odlomku u 2 Samuelovoj, Izraelovi neprijatelji, Amonci, najmili su aramejske bataljune da zarate protiv Davida. I tako je David otpremio svoga vojnog zapovjednika Joaba s odabranom vojskom da se susretnu s tim bataljunima na granici zemlje. Glasno su porazili Aramejce; Izraelova je pobjeda bila silna, a neprijatelj je u strahu pobjegao.
U tom trenutku, David se obradovao misleći: "Ovo je kraj Aramejaca, nećemo se više morati baviti njima. Naša im je vojska zadala smrtni udarac." U Psalmu 18 zapisao je: "Obaram ih, ne mogu se dići, padaju, pod nogama mi leže" (Ps 18,39).
Međutim, Pismo nam govori: "Kad su Aramejci vidjeli gdje su ih Izraelci razbili, sabraše ponovo svoje čete" (2 Sam 10,15). Izraelov se neprijatelj pregrupirao i odmah je počeo kovati drugi, veći napad. Ovaj su put planirali doći protiv Izraela velikim željeznim bojnim kolima.
Vjerojatno shvaćate da je ova priča više od povijesti Davidovih nevolja s Aramejcima. Ona govori i o današnjim sljedbenicima Isusa Krista i o našoj bitki sa sotonom, neprijateljem naše duše. Ona govori i o bitki za koju mislimo da smo je već davno zadobili – možda protiv požude, neke navike, iskušenja koja smo jednom porazili. U ono smo vrijeme mislili: "Isplatio se sav moj post i molitva Saveza nad ovom stvari. Konačno sam zadobio pobjedu, po vjeri. Ovo staro iskušenje mrtvo je i nikada se više neće dići. Neću se više morati mučiti s njim."
Međutim, Bog nam daje ovu priču u Pismu da bi nam otkrio vrlo važnu lekciju:
Sotona jednostavno ne odustaje od svoga rata protiv nas. Ako ga jednom porazimo, on udvostručuje svoje snage i vraća se ravno na nas te se iznenada nalazimo u duhovnoj vojni za koju smo mislili da smo je već zadobili. A što je još gore, sada na nas dolazi sa željeznim bojnim kolima – oružjem i ratnim spravama veće snage i jačine nego što smo ikada znali.
"Aramejci se svrstaše protiv Davida i zametnuše s njime boj" (2 Sam 10,17). Važno je ovdje znati da David u to vrijeme nije živio u grijehu. Bio je pobožan čovjek koji je hodao u strahu Gospodnjem. Ali je David bio i ljudsko biće te je vjerojatno bio strašno zbunjen u vezi s onim što se događalo. Zašto bi Bog dopustio tom neprijatelju da ponovno dolazi protiv njega?
Znamo da je David imao nježno srce. Nema sumnje, ovaj je pobožan čovjek istraživao svoju dušu pitajući se je li Gospodin dopustio ove napade zbog nekoga zlog puta u njemu. Je li na neki način bio neposlušan? Vjerojatno je mislio: "Gospodine, provodiš li stegovnu mjeru nada mnom?"
Nije li to ono što prolazi kroz naš um kad god se suočimo s neprijateljem za kojega smo mislili da smo ga već davno porazili? Valjati u samoispitivanju: " Je li u meni neki pokvareni korijen? Kako bih inače mogao biti kušan na tom istom području iznova i iznova? Vjerojatno sam licemjer; truo iznutra." A na kraju vičemo kao i David: "Pomozi, Gospodine, ovo je iznad mene i potrebno mi je čudo. Molim te, Bože, riješi me ove stvari jednom za svagda."
Usred zbunjenosti i istraživanja duše, David se iznenada sjetio Saveza koji je Bog sklopio s njim: "Jahve će ti podići dom. I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo" (1 Sam 7,11-12).
Bog je podsjetio Davida na ovo obećanje kad je odlazio u rat. Htio je iz svoga ljubljenog sluge ukloniti sav strah. Dakle, dok je đavao bacao svako oružje iz pakla na Davida, Gospodin mu je pokazao da će, čak i prije nego uđe u bitku, izroniti kao pobjednik. Rekao je: "Učvrstit ću tebe i tvoje potomstvo, tako da te neprijatelj više nikada neće gurati tamo-amo. I više te neće mučiti kao u prošlosti jer ću ga odrezati. Tvoj će dom stajati zauvijek. Dakle, kad se Aramejci pokažu sa svojim željeznim bojnim kolima, ne trebaš se time uznemirivati. Iz ove ćeš bitke izići uspravno."
David je zgrabio ova obećanja saveza. A prva stvar koju je učinio, bila je da skine pogled s neprijatelja koji se primicao. Sada više nije plakao što je u nevolji, pokušavajući razumjeti zašto je došlo do ove bitke. Umjesto toga, uživio se u otkrivenje dobrote Božje te je svjedočio: "...spasi me, jer sam mu mio" (Ps 18,20).
To je Božji naum za svako njegovo dijete kad neprijatelj navali poput bujice. Gospodin ih "predusreće" svojom ljubavlju. Drugim riječima: "Možda ćete biti ranjeni, ali to nije važno. Već sam vas učinio pobjednicima."
Zbog Božjega "predusretnotog" obećanja, u stanju smo zahtijevati pobjedu i vlast i prije nego bitka započne. David je pjevao: "Jahve, zbog tvoje se moći kralj veseli, zbog pomoći tvoje radosno kliče. Ti mu ispuni želju srca, ne odbi molitve usana njegovih" (Ps 21,2-3).
Možda se pitate: "Zašto se David raduje? Bio je suočen s takvim žestokim napadom kakav nikada nije vidio. Neprijatelj je dolazio na njega s većim bijesom nego ikada. Mogao je biti ranjen ili ubijen."
David odgovara: "Ti ga predusrete blagoslovima sretnim, na glavu mu krunu stavi od suhoga zlata" (Ps 21,4). Ono što David ovdje govori nešto je što potpuno mijenja život: "Suočavam se sa snažnim neprijateljem koji me namjerava uništiti. Ali moja je duša mirna. Zašto? Gospodin je unaprijed vidio moju bitku i podario mi sigurnost svoje ljubavi. Možda ću se boriti protiv neprijatelja koji će prouzročiti da posrnem ili padnem, a u nekoj točki možda će se i činiti da sam gotov, ali Bog mi je rekao da ću se dići i primiti njegovu snagu te zadobiti bitku."
David je zatim dao ovu izjavu vjere upravo uoči odlaska u rat: "...na glavu (mi) krunu stavi od suhoga zlata" (Ps 21,4). Kruna od zlata koju David ovdje spominje simbol je pobjede i vlasti. David je govorio: "Odlazim u rat jašući na obećanju Božjem za mene. Rekao je da ću izaći iz bitke noseći krunu pojede."
To je nauka Božje "predusretljive dobrote": on je predusreo sve naše bitke – sve borbe s grijehom, tijelom, đavlom – i u svome je milosrđu i dobroti platio naš dug čak i prije nego je došao na naplatu. Naša je pobjeda gotova stvar.
Ipak, ova se nauka ne odnosi na kršćane koji koketiraju s grijehom. Odbijajući odvojiti se od svoje požude, oni su se već predali neprijatelju. Takvi ljudi jednostavno ne žele biti slobodni. Njima je srce već otvrdnulo. Mnogo su puta okusili milost i ljubav Božju, dok je konačno nisu prezreli.
Božja predusretljiva dobrota odnosi se na one koji ljube Isusa, a iznenadio ih je grijeh. Gospodin nas uvjerava da ako smo privremeno i oboreni, izronit ćemo iz bitke stojeći uspravno jer je Isus platio dug. Možda ste ranjeni i krvarite od neprijateljeva mača. Na neki ste način podbacili i sad ste u duhu oboreni pitajući se hoćete li se ikada oporaviti.
Ne ležite tamo pitajući se: "Što sam krivo učinio?" Dignite se i stojte na obećanjima dobrote Božje! Priznajte i prihvatite njegovo oproštenje! On obećava da ćete iz svake bitke izaći kao pobjednik – okrunjeni njegovom snagom. "Budi uzvišen, Gospode, u svojoj sili! Mi ćemo pjevati i slaviti tvoju moć" (Ps 21,14).
Duh Sveti iz nas tjera sav strah – strah od pada, strah da ćemo biti odrezani od Boga i strah od gubitka nazočnosti Duha Svetoga, te usađuje u nas svoju radost. Trebamo ići naprijed veseleći se – izvanredno radosni kao što je i David bio jer nam je Bog zajamčio da ćemo pobijediti.
Međutim, tako malo kršćana ima tu radost, to izvanredno veselje. Mnogi u Crkvi hodaju kao da su u žalosti, nikada ne saznavši što je počinak duše ili mir Kristove nazočnosti. Oni se radije zamišljaju pod prstom gnjeva Božjega nego pod njegovim krilima zaštite. Vide ga kao nadglednika poslova, uvijek spremnog upotrijebiti bič na njihovim leđima. I tako su im životi ispunjeni strahom, krivnjom i očajem. Žive nesretni i bez nade; više mrtvi nego živi.
U očima Božjim, naš problem nije grijeh nego pouzdanje. Isus je na Golgoti jednom zauvijek sredio pitanje našega grijeha. I sad nam stalno ne govori: "Što si to učinio ovaj put? Sada si otišao predaleko. Ovaj si put prešao crtu." Ne, nikada – stav našega Gospodina prema nama upravo je obrnut. Njegov Duh neprestano nas vabi i podsjeća na Očevu dobrotu – čak i usred neuspjeha.
Kad pogled čvrsto držimo na svome grijehu, gubimo iz vida sve ono što Bog najviše želi od nas: "A bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6). Ovi redci sve govore. Naš je Bog nagrađivač i silno želi na nas izliti svoju dobrotu kojom nas blagoslivlja i prije roka.
To je misao koju naš nebeski Otac želi da imamo o njemu. On zna kad ćemo se pokajati za svoje pogreške i grijehe. Ona zna kad će doći naša skrušenost. Ali ne može dočekati onaj datum. Zbog toga uskače i kaže: " Želim uvjeriti svoje dijete da neće biti osuđeno jer sam mu već oprostio kroz očišćavajuću krv svoga Sina."
Poznata vam je Davidova priča. Podlegao je iskušenju i pao u preljub. A onda su stvari postale još gore: lagao je da bi prikrio svoj grijeh. A kad to nije uspio, počinio je ubojstvo da se stvar ne bi otkrila. David je postao licemjer griješeći usprkos Božjim blagoslovima. Prouzročio je da su se neprijatelji Božji radovali i donio je sramotu imenu Gospodnjem. Međutim, svi znamo kraj priče.
Davidu je bilo oprošteno i bio je potpuno obnovljen, iako je bio oštro discipliniran.
Moje je sad pitanje, u kojoj je točki Davidu bilo oprošteno? Bog je poslao proroka Natana da suoči Davida s njegovim grijehom. Gospodin mu je rekao: "Želim da kažeš Davidu koliko je zao njegov grijeh u mojim očima. Zbog njegova grijeha, mač neće odstupiti od njegova doma. Nezakonito dijete koje je začeo s Bat-Šebom umrijet će. A njegove žene bit će osramoćene pred čitavim Izraelom." Zatim je rekao Natanu: "Na kraju reci Davidu da sam mu zbrisao sve grijehe. Više nije pod sudom. Neću ga ubiti. Uvjeri ga da mu je potpuno oprošteno."
Razmislite o tome – kad je Bog to rekao Natanu, David je još uvijek nijekao svoj grijeh. Još ga nije priznao. Vidite li što se dogodilo? Bog je oprostio ovom čovjeku i prije nego se suočio sa svojim grijehom – prije nego je mogao izgovoriti molitvu.
Bog sve zna – i poznavao je Davidovo srce. Znao je da kad će se Natan suočiti s njime, iz Davida će izletjeti: "O Gospodine, užasno sam sagriješio. Žao mi je za ono što sam učinio. Nosio sam ovo breme godinu dana i ne mogu dalje. Hvala ti, Bože, što je sve to izašlo na otvoreno."
Bog je znao da će David biti slomljen i skrušen nad svojim grijehom. Međutim, više od svega Gospodin je znao da David u srcu nije preljubnik i ubojica. David je bio iznenađen grijehom, svladan svojom požudom. Ovaj se čovjek nije probudio jednoga jutra odlučivši: "Danas ću se podati požudi. Otići ću na krov i zirkati okolo dok ne ugledam golu ženu kako se kupa. Zatim ću je dati dovesti u palaču i zavesti." Ne, uvjeren sam da se požuda iznenada pojavila u Davidu i svladala ga u trenutku slabosti.
Isto tako, Bog poznaje vaše srce. Možda ste uhvaćeni u ropstvo, svladani grijehom. Ali Gospodin zna da se niste jednoga jutra probudili i odlučili: "Danas ću otići i počiniti blud. Naći ću način da izbacim iz sebe svoj gnjev." Ne, jedino se otvrdnule duše ponašaju tako – oni koji su odbacili Evanđelje, ljubitelji grijeha. Slomljeni, skrušeni kršćani ne planiraju griješiti; oni su iznenađeni i svladani svojom požudom. Zapravo, neprijatelj često dolazi na njih poput bujice dok se revno bave Božjim poslovima.
Dragi kršćanine, Bog je izbrojio tvoje suze prije nego si ih prolio. On ti je već oprostio u onoj točki kad te pogodilo prvo osvjedočenje i žalost. On je izbrisao tvoj grijeh sekundu nakon što si ga počinio, kad je strašna bol pogodila tvoje srce te si zavapio: "O Bože, mrzim i prezirem ovo. Žao mi je što sam te ožalostio." On vidi skrušenost u tvome srcu i prije nego se pojavi.
Tako je Bog znao i za bol s kojom se suočio David. Znao je da će nekoliko sljedećih godina David prolaziti kroz oštre stegovne mjere. I brzo je htio doći sa svojom utjehom. I tako je Bog dojurio da predusretne Davida blagoslovima svoje milosti.
Sliku toga vidimo kad je David doveo Bat-Šebu u svoju kuću da živi s njim. Nakon što je njihovo nezakonito dijete umrlo, Bog ga je blagoslovio drugim djetetom koje je bilo nazvano Jedidja, što znači "Bog zna". Gospodin je uvjerio Davida: "Poznam tvoje srce i vidim tvoju slomljenost."
Vjerujem da je izgubljeni sin došao kući zbog svoje prošlosti s ocem. Taj je mladić poznavao očev karakter; očito je primio veliku ljubav od njega. Inače, zašto bi se vratio k čovjeku koji je ljut i osvetnički raspoložen, koji će ga tući i tražiti da mu vrati svaki novčić koji je potratio?
Morao je znati da ako se vrati, neće mu biti predbacivano niti će biti osuđen za svoje grijehe. I vjerojatno je mislio: "Znam da me moj otac ljubi. Neće mi bacati moje grijehe u lice. Uzet će me natrag." Kad imate takvu prošlost, uvijek se možete vratiti kući.
Pogledajte kako ga je otac predusreo blagoslovima dobrote! Mladić je namjeravao iznijeti iskreno priznanje svom tati jer Pismo nam govori da je to ponavljao čitavim putem do kuće. Međutim, kad se suočio s ocem, nije imao priliku za puno priznanje. Otac je to spriječio potrčavši k njemu i zagrlivši ga.
"Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga" (Lk 15,20). Otac je bio tako sretan što mu se sin vratio da ga je prekrio poljupcima i rekao: "Ljubim te, sine. Vrati se sad sa mnom i obnovi."
Otac izgubljena sina učinio je sve to prije nego je njegov sin mogao završiti svoje priznanje. Mladić je tek mogao započeti svoj govor: "Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom" (Lk 15,21). Ali njegov otac nije čekao da završi. Za njega je grijeh njegova sina već bio riješen. Očev je jedini odgovor bio da je izdao naredbu svojim slugama: "Odjenite moga sina u najbolju haljinu i stavite mu prsten na ruku. Priredite gozbu jer ćemo slaviti. Svi neka se raduju! Moj je sin kod kuće."
U kojoj je točki ovom izgubljenom sinu bilo oprošteno? Oprošteno mu je bilo još dok je u svinjcu puzao za hranom. Njegov je grijeh bio izbrisan onoga trenutka kad je pomislio: "Idem kući. Moram priznati svome ocu da sam sagriješio." Otac mu je oprostio prije nego je začuo glas njegova priznanja, prije nego se mogao pokajati, zaplakati od žalosti ili pokušati vratiti dug. I unaprijed ga je obasuo blagoslovima dobrote.
Ovom ocu problem nije bio grijeh. Njemu je na pameti bila jedino ljubav. On je htio da njegov sin zna da je prihvaćen čak i prije nego izgovori priznanje. I to je upravo ono što Bog želi učiniti za sve nas: njegova ljubav veća je od svih naših grijeha. "Dobrota Božja te k obraćenju privodi" (Rim 2,4).
Dakako, možeš "prezreti bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi" (Rim 2,4). Oni koji misle da mogu nastaviti u grijehu, iznova i iznova testirajući Božju milost, svojim stalnim griješenjem otvrdnu. Oni vjeruju da mogu nastaviti griješiti protiv njegove dobrote bez ikakve štete.
Ali njihovo srce postupno postaje okorjelo te više nemaju želje za pokajanjem. Na kraju im srce otvrdne te gomilaju gnjev protiv sebe. Ne mogu kriviti Boga jer ih je on vjerno pokušavao predusresti blagoslovima dobrote, ali su ih oni sve odbili. To je najveći grijeh koji netko može počiniti.
Tu je put do očišćenja i obnovljenja – primite Gospodnje obećanje: "Ja ću učiniti da hodate mojim putovima. I ja ću usaditi svoj strah u vaše srce. Znam da to sami ne možete učiniti. Ali ne brinite se, ja ću sve to učiniti za vas, uz vašu suradnju. To se djelo postiže jedino po vjeri u svršeno djelo križa. Sve što od vas tražim jest da se pouzdate u moja obećanja za vas. To sam djelo već obavio. Vaše je da ga prihvatite po vjeri. To je moja ljubav za vas."