Nedavno mi je jedna draga kršćanka rekla: „Na tečaju na koji odlazim učim svrhu svoga života.“ Ona upravo završava osmotjedni tečaj čija je svrha pomoći ljudima otkriti njihov poziv. Rekla mi je da tamo svi gorljivo iščekuju otkriti svoju svrhu.
Čuo sam jednog pastora na radiju kako promiče nešto slično. On slušateljima nudi pomoć kako da otkriju svoje duhovne darove. Zatražite li njegov upitnik, ispunite ga i vratite, njegovo će osoblje procijeniti vaše darove i reći vam kako da nađete svoje mjesto u tijelu Kristovom.
Pisao mi je jedan razočarani propovjednički bračni par: „Tražili smo kako da ispunimo Božji poziv u našim životima, ali natrčali smo na razne prepreke. Tako smo obeshrabreni da povremeno mislimo da ćemo se predati.“ Možda će se ovaj bračni par okrenuti sredstvima koja koriste oni drugi. Siguran sam da su te stvari do nekog stupnja od pomoći. Biblija govori da Bog svome narodu daje darove, a vjerujem da postoje i posebni pozivi.
Međutim, Pismo me uvjerava da je samo jedan poziv bitan za sve vjernike. Naši specifični pozivi sabrani su u toj jednoj svrsi i svaki dar dolazi odande. Ako promašimo tu svrhu, sve naše želje i traganja bit će uzaludni.
Isus je našu najvažniju svrhu iznio u Ivanu 15,16: „Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod i da vaš rod ostane...“ Naša je svrha jednostavna: svi smo mi pozvani i odabrani da donosimo rod.
Mnogi iskreni kršćani misle da donošenje roda znači dovoditi duše Kristu. Ali donositi rod znači nešto daleko veće od zadobivanja duša.
Rod o kojem Isus govori sličnost je s Kristom. Jednostavno rečeno, rod znači pokazivati sličnost s Isusom. A izraz „mnogo roda“ znači sve veća sličnost s Kristom.
Rasti sve više i više u sličnost s Kristom naša je najbitnija svrha u životu. To treba biti središte svih naših aktivnosti, našega stila života, naših odnosa. Uistinu, svi naši talenti i pozivi – rad, služba i svjedočanstvo – moraju istjecati iz te bitne svrhe.
Ako ja u srcu nisam sličan Kristu – ako zamjetljivo ne postajem sve sličniji Njemu – potpuno sam promašio Božju nakanu za svoj život i nije važno što obavljam za Njegovo kraljevstvo. Ako sam promašio tu jednu nakanu, živio sam, propovijedao i trudio se uzalud.
Vidite, Božja svrha za mene ne može se ispuniti onim što činim za Krista. Ne može se izmjeriti ni onim što postižem, čak ni ako iscjeljujem bolesne ili izbacujem demone. Ne, Božja je svrha ispunjena u meni jedino onim što postajem u Njemu. Kristova sličnost nema ništa s onim što ja činim za Gospodina, već kako se preobražavam da budem sličan Njemu.
U umovima učenika, hram u Jeruzalemu bio je veliko sveto djelo, veličanstveno postignuće. Oni su poveli Isusa u razgledavanje da mu pokažu veličanstvenost građevine, ogromno mnoštvo koje se svakodnevno okupljalo, svu religijsku aktivnost koja se tamo događala. Mislili su da će Krist biti impresioniran kao i oni.
A umjesto toga, Isus je njihov entuzijazam udario mokrom krpom. Zapravo im je rekao: „Sve će se to srušiti. Ni kamen na kamenu neće ostati. Sve će se to mnoštvo razbježati pa i pastiri će pobjeći. Sve ono što vas ovdje impresionira, sve što izgleda tako religiozno, bit će odbačeno. A to sve dogodit će se jer to nije ono što otkriva Krista. Ovo djelo usredotočeno je na čovjeka i ono otkriva čovjeka.
Činjenica je da su učenici svoj pogled imali usmjeren na pogrešan hram. Oči su im bile na hramu kojega je načinio čovjek. Gledali su religijsku aktivnost. I impresionirale su ih pogrešne stvari. Ono što se tamo događalo nije predstavljalo Oca. Hram je postao jazbina lupeža i mjenjača novca. Proroci i svećenici tražili su svoju vlastitu korist. Pljačkali su i zlostavljali svoje vlastite roditelje. Ovaj hram uopće nije imao Kristovu svrhu.
Ukratko, Isus je preusmjerio pozornost učenika na duhovni hram. Kao što je kasnije Pavao pisao crkvi: „Ne znate li da je vaše tijelo hram Gospodnji?“
Vjerujem da su mnogi kršćani danas poput učenika. Mi smo impresionirani ogromnim crkvenim građevinama, mnoštvom koje se svake nedjelje slijeva u njih, jedinstvenošću bogoštovlja, mnogim programima i službama. Ali Isusova poruka za nas je jasna: ne smijemo se usredotočiti na zgrade od kamena i metala, na oblike bogoštovlja ili na ponašanje crkve. Te stvari samo će nam odvratiti pozornost. Umjesto toga, naš pogled bi trebao biti na duhovnom hramu.
Činjenica je da je Duh Sveti u svom hramu čitavo vrijeme. On obitava u našim tijelima i On je spreman uvesti nas svaki tren u svoju svrhu. To znači da mi našu duhovnu kuću trebamo držati sređenu.
Postoje trenuci kad smo pozvani govoriti o pravednom sudu. Pismo poziva svakog kršćanina da razotkriva lažne nauke i lažne proroke. Propovjednici posebno trebaju prokazivati ono što nije slično Kristu u domu Božjem.
Ali Petar govori da sud započinje u kući Božjoj. A „kuća“ ne znači samo crkva, već i naš ljudski hram. Ja trebam sam sebe suditi – gledajući u stanje svoga vlastitog hrama – prije nego sam u stanju suditi išta drugo u crkvi.
Isus kaže: „On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda... Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore“ (Iv 15,2.6). On će se pozabaviti sa svime onim u crkvi što ne pokazuje Krista – što god je pokvareno, lažno i ne dovodi Njegov narod u sličnost s Njim. Isus će to izbaciti i prouzročit će da ta služba i njeni vršioci usahnu. On će je na kraju razotkriti, upropastiti i zatvoriti.
Uvjeren sam da kad bi jedan današnji kršćanin prošao hramom u Isusovo vrijeme, bio bi ožalošćen onim što vidi. Svećenička pohlepa za novcem, pokvarenost i ludilo za novcem – sve bi to bilo šokantno i taj bi se kršćanin pitao: „Koliko će Gospodin još podnositi takvu ludost u svojoj kući?“
Međutim, istina je to da nas stanje hrama uopće ne bi trebalo zabrinjavati. Isus je tamo istjerao bezbožne. Uzeo je bič i očistio kuću svoga Oca i oborio sve pokvarene službe koje su tamo djelovale.
Danas mi služimo istom Kristu koji je očistio hram. A On je vjeran da izbaci svu pokvarenost iz svoje crkve, u svoje vrijeme i na svoj način. Ako odluči, preko noći može srušiti i svakoga lažnog proroka. Zbog toga se moramo pouzdati u Njega da će se On pobrinuti za svoju crkvu. Naš je dio osigurati da svjetovnost ne ugmiže u naš vlastiti ljudski hram.
„Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani“ (Rim 8,28). Pavlova poruka je ovdje jednostavna: „Sve treba pridonositi dobru životima onih koji ljube Boga i hodaju Njegovim putovima.“
Ova istina me navela da se pitam zašto je toliko obeshrabrenja i muke među kršćanima? Zašto je širom svijeta toliko pastira potrošeno, umorno te mnogi napuštaju službu? Zašto je takvo strašno natjecanje među službama?
Svugdje vidim crkve koje se kvase u materijalizmu i duboko u dugovima. A sve to vrijeme narod preklinje tražeći odgovore za svoje živote. Pitam vas, kako bi to mogao biti obilan život o kojem govori Pavao u kojem bismo uživali? To uopće ne izgleda kao dobar život. Iskreno, to liči na život bijede. Samo uđite u bilo koju kršćansku knjižaru i pročitajte naslove na policama. Uglavnom su to knjige kako pomoći sam sebi: kako svladati osamljenost, kako preživjeti depresiju, kako naći ispunjenje. Zašto je to tako?
To je zato što smo sve pogrešno shvatili. Mi nismo pozvani da budemo samo uspješni, oslobođeni svake nevolje, posebni. Ne, mi smo promašili poziv koji bi trebao biti u središtu našega života: kako postati plodonosan u sličnosti s Kristom.
Kad sam imao dvadeset devet godina, jedan me poznati stariji evanđelist poveo na ručak i tamo mi je rekao: „Ako ne uspiješ do pedesete, nikada nećeš. Ja imam još pet godina, a nakon toga, moje su šanse za uspjeh nestale. Zbog toga ću započeti s nacionalnim televizijskim programom.“
Ja sam pomislio: „Uspjeti? To ne zvuči poput jezika Kristova poziva.“ Ubrzo nakon toga, Bog je toga čovjeka stavio na policu. Pao je u zaborav i svi su se njegovi planovi raspršili. Žalosno, ali čujem takve bajke poput njegove i na svojim putovanjima ovih dana. Nekoliko mi je pastira reklo: „Sagradit ću megacrkvu.“
Jedan čovjek koji je jednom pohađao našu crkvu, rekao mi je: „Tako se razljutim kad vidim da svatko drugi postiže uspjeh dok ja imam toliko financijskih problema. Sad je na meni red. Učinit ću što god je potrebno.“ Posljednje što sam čuo o tom čovjeku bilo je da ga goni zakon.
Istina je to da smo mnogi od nas pozvani da budemo obični kršćani. Ali mi danas stavljamo toliko pritisaka na sebe da bismo se nosili s duhom natjecateljstva u svijetu. Mi tjeramo našu djecu da budu liječnici, odvjetnici, ugledni poslovni ljudi, čak „uspješni“ pastiri. Ali ne moramo stvarati ništa da bismo našli svoju svrhu u životu. Ne moramo podizati zgrade, pisati knjige ili privlačiti mnoštva. Pavao kaže da smo predodređeni da budemo oblikovani da bismo bili jednaki Kristovoj slici, i to je naša jedina svrha: „...jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom“ (Rim 8,29).
Isus je bio potpuno predan Ocu i to mu je bilo sve. Izjavio je: „Ne činim i ne govorim ništa osim onoga što mi kaže moj Otac.“ Pavao nam govori da svaki vjernik treba slijediti isti model i isto vodstvo i da mora imati isti interes: „Ovdje sam za moga Gospodina.“
Dakle, želite li donositi „mnogo roda“ koji nastaje iz toga što postajete sve sličniji Kristu? Dok sam pripremao ovu poruku, pitao sam to pitanje i sebe. A Duh mi je šapnuo: „Davide, moraš biti voljan pogledati kako se ti ponašaš prema drugima.“
Jednostavno rečeno, donošenje roda dolazi od toga kako se mi ponašamo prema ljudima. Našu svrhu života ispunjavamo jedino kad počnemo ljubiti druge kao što je Krist ljubio nas. A dok se naša ljubav za druge povećava, postajemo sve sličniji Kristu. Isus je rekao: „Kao što je Otac mene ljubio, tako sam i ja vas ljubio.
Ostanite u mojoj ljubavi!“ (Iv 15,9). Njegova je zapovijed jasna i jednostavna: „Pođite i ljubite druge. Dajte drugima bezuvjetnu ljubav koju sam ja pokazao vama.“
Duh je utisnuo na mene tri područja gdje Kristova bezuvjetna ljubav mora započeti:
Isusova zapovijed u vezi je s tim kako se ja ponašam prema suprugu, odnosno supruzi i djeci. Za one koji nisu u braku, to znači kako se odnose prema osobama koje su u njihovoj blizini i prema ostalim kršćanima.
Ta je istina bit Malahijina proročanstva Izraelu. Bog je svećenicima onoga vremena rekao: „I ovo još vi činite: zalijevate suzama Jahvin žrtvenik tužeći i ridajući, jer on više neće da se žrtvi prikloni, iz ruke mu vaše ona nije ugodna“ (Mal 2,13). Bog je govorio: „Više ne prihvaćam vašu žrtvu niti vaše bogoštovlje. Što god donesete, ništa neću prihvatiti.“
Zašto Bog više nije prihvaćao službu tih ljudi? „Zato što je Jahve bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje kojoj si nevjeran...“ (Mal 2,14). Sve to bilo je u vezi s njihovim brakom.
To se ne može zaobići. Ako sam postao čovjek Božji ili propovjednik, na što me Bog pozvao, onda moja žena mora biti u stanju iskreno reći pred nebom, paklom i svijetom: „Moj me muž ljubi Kristovom ljubavlju. On čini pogreške, ali postaje sve strpljiviji i ima sve više razumijevanja za mene. Postaje nježniji i brižniji. I moli sa mnom. On nije licemjer. Ono što propovijeda, to i živi.“
Ja sad pomažem pastoru u takozvanoj megacrkvi. Održavam propovjedničke konferencije širom svijeta propovijedajući u isto vrijeme tisućama. Osnovao sam Teen Challenge, kršćansku rehabilitacijsku službu za alkoholičare i ovisnike o drogi koja sada broji pet stotina centara širom svijeta. Napisao sam dvadesetak knjiga, pomogao osnovati biblijsku školu, podigao domove za napuštene majke i njihovu djecu. Priznanja su se nagomilala na meni.
Ali ako to nije svjedočanstvo moje žene – ako ona ima skrivenu bol u svome srcu i misli: „Moj muž nije čovjek Božji za kojega se pretvara“, onda je sve u mom životu uzalud. Sva moja djela – propovijedanje, postignuća, milostinje, mnoga putovanja – sve je to ništa. Ja sam uvela, beskorisna grana koja ne donosi rod sličnosti s Kristom i Isus će učiniti da drugi u meni vide smrt. Malo ću ja tada vrijediti za Njegovo kraljevstvo.
Možete evangelizirati koliko hoćete, svjedočiti i dijeliti traktate. Možete ići u crkvu iz tjedna u tjedan i pjevali hvalu Bogu. Ali što kažu vaša supruga ili vaš suprug o vama? Kakav život vi živite u svome domu?
Jedan pastor srednjih godina i njegova žena došli su k meni slomljena srca plačući. Pastor mi je kroz suze rekao: „Brate Davide, sagriješio sam protiv Boga i moje žene. Počinio sam preljub.“ Dok mi je priznavao svoj grijeh, potresen je bio od svete žalosti. A onda se njegova žena okrenuli k meni i tiho rekla: „Oprostila sam mu. Njegovo je pokajanje prema meni iskreno. Znam da on nije takva vrsta ljudi. Uvjerena sam da će nas Gospodin obnoviti.“
Imao sam tu prednost da budem svjedok početka divnog iscjeljenja. Mi nikada ne možemo ispraviti prošle greške. Ali kad je pokajanje iskreno, Bog obećava obnoviti sve što je gusjenica uništila.
Međutim, nevjera koju Malahija opisuje nije samo preljub ili blud. To uključuje i sve ono što se može nazvati nesličnost s Kristom, kao što su pokvareni duh, gorčina i neiskrenost. Takva nevjera uništava i naša životna postignuća. Svima koji ih vrše, Bog kaže: „Neću prihvatiti vaša djela, vaše bogoštovlje niti išta drugo što mi donosite. Imam nešto protiv vas.“
Silno želim da se svaki suprug ili supruga koji su usredotočeni na Krista u svome braku dignu i kažu istinu: „Nije lako.“ Brak je trud iz dana u dan, upravo kao i kršćanski život. Poput puta križa, to znači svakodnevno predavati svoja prava. Svakako, sotona zna da je vaše srce odlučilo postajati sve sličnije Kristu u vašem domu i zbog toga će neprestano donositi kušnje.
Ukratko, ne postoji druga tako teška i tako snažna škola kao što je škola braka. U njoj nikada ne diplomirate. Bog nam to jasno daje na znanje: život s našim ljubljenima najviša je točka, sam vrhunac svih naših testiranja. Ako tu ne uspijemo, i sve drugo u našem životu ići će krivo.
Biti sličan Kristu znači prepoznati Isusa u drugima. U svojim putovanjima susrećem mnoge dragocjene ljude i žene za koje znam da su potpuno predani Gospodinu. Čim ih sretnem, moje srce zaigra. Pa čak ako se i nikada ranije nismo sreli, imam svjedočanstvo Duha Svetoga da su puni Krista.
Još uvijek mogu vidjeti neka ta lica pastora, biskupa, siromašnih uličnih evanđelista. Čim sam ih sreo, shvatio sam bez ijedne izgovorene riječi: „Ovaj je čovjek bio s Isusom. Ova je žena zadovoljna u Kristu.“ Dok ih pozdravljam, uvijek kažem ono što bih htio da drugi kažu meni: „Brate, sestro, u tebi vidim Isusa.“ Ne laskam im; to je svjedočanstvo Duha Svetoga.
Znamo da sličnost s Kristom znači ljubiti druge kao što On ljubi nas. Međutim, to isto tako znači i ljubiti naše neprijatelje – one koji nas mrze, koji nas podmuklo iskorištavaju, koji nisu u stanju ljubiti nas. Ali mi ih moramo ljubiti ne očekujući zauzvrat ništa. Svakako, ljudski govoreći, ljubiti tako je nemoguće. Ne postoje knjige koje govore kako to činiti, ne postoje principi i neka količina ljudske pameti da bi nam pokazali kako ljubiti naše neprijatelje kao što Krist ljubi nas. A ipak nam je zapovjeđeno da to činimo. I moramo to činiti uvijek sa sve većom nakanom. Prema Isusu, to je rod koji trebamo donositi.
A kako to činimo? Kako da ljubim muslimana koji mi je pljunuo u lice samo blok dalje od naše crkve? Kako da ljubim ljude koji me na stranicama Interneta nazivaju lažnim prorokom? Kako da ljubim homoseksualce koji paradiraju Petom avenijom noseći parole: „I Isus je bio homoseksualac“? Kako da ih uistinu ljubim u Kristu? Ne znam čak ni kako u mojoj vlastitoj moći ljubiti druge kršćane.
Vrlo jednostavno, to treba biti djelo Duha Svetoga. Kao što je Isus molio Oca: „...da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima“ (Iv 17,26). Krist traži Oca da stavi svoju ljubav u nas. I obećava da će nam Duh Sveti pokazati kako da tu ljubav živimo:
„A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama... Uzet će od onoga što je moje i... to će objaviti vama“ (Iv 16,13-15).
Čujete li što Isus ovdje govori? Duh Sveti će vjerno skupiti sve načine na koje je Krist ljubio druge i „to će objaviti vama.“ Uistinu, Duh se raduje kad nam pokazuje više Isusa. To je razlog zašto boravi u našim tjelesnim hramovima: da nas uči o Kristu. „Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama... On će vas sve naučiti i sjetiti vas svega što vam rekoh“ (Iv 14,17.26).
U apostolska vremena crkva je bila puna Kristova autoriteta; zbog nje su kraljevi i vladari drhtali. Pavao i njegovi mlađi pastiri i evanđelisti neustrašivo su propovijedali te su čitave gradove i narode napunili porukom o Isusu. Bila je to crkva koja je bila poznata po svojoj sličnosti s Kristom i po svojoj sili da dotakne nebo i zemlju.
Međutim, danas je crkva uglavnom slaba, nemoćna institucija, s malo Kristovog autoriteta. Svijet se iz nje ismijava i izruguje. Dok putujem iz države u državu, vidim zašto. Često nalazim crkvu u žalosnom stanju, obilježenu uskim denominacionalizmom. Svaka skupina tvrdi da je od Krista i da propovijeda biblijsko evanđelje. Međutim, u nekim slučajevima te skupine čak ne mogu sjesti zajedno za stol.
Na sreću, u mnogim su nacijama kršćanski vođe prešli denominacijske granice da bi pomogli u vezi naše konferencije. Ali često još uvijek postoji velika podjela između kultura i rasa. Na određene se skupine gleda s visine i čak nisu bile pozvane na naše sastanke. U isto vrijeme, novi vjerski pokreti izviru na svim stranama i događa se pravo probuđenje. Ali neki od njih su postali isključivi te tvrde da samo onu imaju istinu.
Na kraju, postoji još jedna podjela u crkvi koja potpuno ne slični Kristu. To je ponor između velikih i malih: oni koji čine velike stvari u ime Gospodnje protiv onih koji su pozvani na manje djelo.
Bog je ukorio takvu vrstu podjele: „Tko je prezreo dan skromnih početaka?“ (Zah 4,10). Ovo je bila Njegova riječ Izraelcima koji su prezirali temelje hrama koje je podizao Zerubabel. S visine su gledali na novo djelo jer nije bilo spektakularno kao Salomonov hram.
I danas mnoge pastorske konferencije naglašavaju rast velikih crkava. Pastiri iz malih crkava slušaju: „Pođi na konferenciju pastora te-i-te velike crkve i naći ćeš ključeve za uspjeh. Na kraju ćeš imati crkvu veliku kao što je i njegova.“ No posljedica toga je da su pastiri još obeshrabreniji. Na kraju su uvjereni: „Ja za Boga ne činim ništa značajno. Mene On ne upotrebljava.“
Ja bih uistinu htio posjetiti pastorsku konferenciju na kojoj bi svi govornici bili pastiri iz malih crkava ili iz onih prosječne veličine. Nemam nimalo volje slušati o tome kako sagraditi veću crkvu ili skupiti više novca. Radije bih slušao dvadeset ili trideset pastira malih crkava koji govore o tome što Bog njima govori i o otkrivenju Krista kojega su primili.
Možda ćete pomisliti: „Ja sam jedan od tih malenih. Stvari koje ja činim u kraljevstvu Božjem vrlo su male. Nisam uključen ni u što važno za Gospodina.“ Ali nije tako. Dopustite mi da vam kažem kako ja vjerujem da Bog gleda na čitavu tu stvar.
Najkorisniji ljudi u crkvi Isusa Krista oni su koji imaju oči da vide i uši da čuju. Da, neki čine velike stvari koje vide i za koje čuju mnogi. Ali neki od tih propovjednika nemaju oči da vide potrebe naroda koji je povrijeđen. Oni su radije usmjereni na projekt, nego na potrebu.
Jednostavna je činjenica da Krist koji živi u meni nije slijep niti gluh. A Njegova Riječ govori: „Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srce, kako će ljubav Božja ostati u njemu?“ (1 Iv 3,17). Isus vidi sve potrebe i povrede oko mene. On čuje jecaje i vapaje onih koji su u nevolji ili u ropstvu. A ako ja želim biti sličniji Njemu, onda trebam Njegove oči da vidim iste stvari.
Ovo je Kristova ljubav: čuti vapaje siročadi, djece u getima, osamljenih; prigušene jecaje homoseksualaca koji su bolesni od svoga grijeha te utapljaju svoju muku u alkoholu; smrtne vapaje gladnih, siromašnih, utamničenih. Biti poput Krista znači imati oči da vide i uši da čuju.
O Gospodine, daj mi uho koje će čuti. Pomozi mi da prestanem ljudima govoriti koliko znam. Umjesto toga, pomozi mi da čujem što Ti kažeš onima koji nemaju pravo glasa. Pomozi mi da budem učenik do nogu nepoznatih pastira i slugu u tijelu koji doista donose mnogo roda. Daj da čujem što Ti govoriš kroz njih. I daj da ljubim druge ne samo riječju, već djelima i istinski.