Svojim veličanstvom i silom Gospodin vlada nad svim stvorenjem. Njegovi zakoni upravljaju čitavim svemirom, svom prirodom, svim narodima i svim poslovima ljudi. On vlada morima, planetima, nebeskim tijelima i svim njihovim kretanjima. Biblija nam govori:
"Dovijeka vlada jakošću svojom, oči mu paze na narode" (Ps 66.7). "Jahve kraljuje, u sjaj zaodjeven, Jahve zaodjeven moću i opasan... Čvrsto je prijestolje tvoje od iskona, ti si od vječnosti... Tvoja su obećanja vjere predostojna" (Ps 93,1-2.5).
Ove je psalme napisao David koji zapravo svjedoči: "Gospodine, tvoja svjedočanstva, tvoji zakoni, odredbe i riječi neopozivi su. Potpuno su pouzdani." I pisac Poslanice Hebrejima govori o tome izjavljujući da je živa Božja Riječ vječna i nepromjenjiva: "...ist(a) je jučer i danas i zauvijek" (Heb 13,8).
Razmislite o ovome: u svemiru vladaju zakoni koji upravljaju da sve, bez iznimke, funkcionira. Razmotrite zakone koji upravljaju kretanjem sunca, mjeseca, zvijezda i zemlje. Sva su ta nebeska tijela stavljena na svoje mjesto kad je Bog izgovorio riječ i sve otada upravljana su zakonima koje je Bog isto tako izgovorio u postojanje.
Rečeno nam je u Novom zavjetu da je taj veliki Bog naš Otac i da suosjeća sa svojom djecom. Poslanica Hebrejima govori nam da je Gospodin dirnut osjećajima naših slabosti; on čuje svaki naš vapaj i skuplja naše suze u bocu. No isto tako, rečeno nam je da je on pravedan kralj koji sudi svojim zakonom. Njegova Riječ njegov je ustav koji sadrži sve zakonske odredbe kojima pravedno vlada. Sve što postoji suđeno je njegovom nepromjenjivom Riječju.
Jednostavno rečeno, držeći Bibliju u ruci, možemo znati: "Ova mi knjiga govori tko je Bog. Ona opisuje njegove osobine, narav, obećanja, sudove. On vlada i upravlja odredbom zakona donesenog njegovim vlastitim ustima. A to je Riječ na koju se on sam obvezao.
Svaki zemaljski sudac priseže da će sudski slučaj pred sobom riješiti prema donesenom zakonu. Ne smije se oslanjati na vlastite osjećaje ili prosudbe, već donosi odluke koje su vođene ustavom zemlje.
Isto tako, Bog vodi i sudi sve pred sobom prema vječnom zakonu, što znači, prema svojoj vlastitoj uspostavljenoj Riječi. Kad Gospodin donosi odluke, govori svojom živom Riječju, Riječju kojom se obvezao.
Znamo da je naš Otac kralj i sudac i da nam je dao neograničeni pristup do svoga prijestolja. I pozvao nas je da mu pristupamo, što činimo molitvom. Mnoge su definicije molitve i mnoge su knjige i upute o tome kako moliti, ali najjednostavnijim riječima, moliti znači doći tamo gdje je on, u nazočnost Božju.
Ukratko, molitvom dolazimo do Božjega prijestolja milosti, gdje on sjedi. I tamo, u njegovoj nazočnosti, upoznajemo ga sa svojim potrebama. Pavao nas potiče: "Ne brinite se tjeskobno ni za što, već u svemu iznesite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti" (Fil 4,6).
Često čujem kršćane kako kažu: "Ne tražim Boga mnogo. Molim jedino za njegovu volju u mom životu i da se njegov plan ostvari na zemlji. Ne tražim ga ono što mi može dati. Tražim jedino njega, ne njegove darove."
I ja sam nekada to činio jer sam mislio da je takav stav svet, ali zapravo nije tako. Razmislite o ovome: sveznajući, svemoćni Bog svega stvorenja uputio nam je svoj osobni poziv da "pristupamo... smjelo Prijestolju". A kad smo jednom tamo, poziva nas da ga tražimo, da mu upućujemo prošnje, da ga upoznajemo sa svojim potrebama. Razmotrite ove retke:
"Dakle: pristupajmo smjelo k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć" (Heb 4,16). "U njemu imamo pouzdanje i slobodan pristup k Bogu" (Ef 3,12). Ovi redci govore o hrabrom dolasku k Bogu sa svojim hitnim potrebama jer mu to ugađa.
Nemojte me pogrešno shvatiti, ja uživam u svojim molitvenim šetnjama s Gospodinom kad ga samo slavim. To su tiha razdoblja kad mogu biti nasamo s njim, kad Duh Sveti uzdiše i jeca u meni. U takva vremena, u stanju sam komunicirati s Ocem iz najdublje dubine svoga bića.
Ali postoji i vrijeme kad stanje našega života postaje tako kritično da je potrebna drukčija vrsta molitve. Kad nas situacije svladavaju, kad nam se čini da se naše potrebe ne mogu ispuniti, kad nas obeshrabrenja obaraju, kad nas bolesti, financijske poteškoće, strah ili obiteljski problemi teško pritišću, hrabro moramo pristupiti Ocu.
U takva vremena, naše potrebe neće biti ispunjene anemičnom, malodušnom molitvom koja odustaje nakon dan ili dva. Tijekom tih razdoblja, istinita, nepromjenjiva Riječ Božja potiče nas: "Dođi do Očeva prijestolja, dođi hrabro! Vrata su ti otvorena. Dođi s pouzdanjem da će održati svoju Riječ."
Kad nam Bog kaže da hrabro i s pouzdanjem dođemo do njegova prijestolja, to nije prijedlog. To je prednost, povlastica, i na to trebamo obratiti pozornost. Dakle, gdje za molitvu postižemo tu hrabrost, taj pristup-s-pouzdanjem?
"Mnogo može usrdna, žarka molitva pravednika" (Jak 5,16). Riječ "usrdan" ovdje dolazi iz grčkog korijena koji znači "čvrst, nepromjenjiv položaj". To govori o nepomičnom, nepokolebljivom stavu uma. Isto tako, "žarko" govori o hrabrosti izgrađenoj na čvrstom dokazu, apsolutnom dokazu koji potkrepljuje vašu molbu. Sve zajedno, te dvije riječi, "usrdna, žarka", znači doći u Božju prostoriju prijestolja potpuno uvjeren da imaš dobro pripremljen slučaj. To je izvan emocija, glasnosti, napuhanog oduševljenja.
Takva molitva može doći jedino od sluge koji istražuje Riječ Božju i potpuno je siguran da je Gospodin obvezan to proslaviti. Doista je važno da nitko od nas ne dolazi u Božju nazočnost bez donošenja njegove Riječi sa sobom. Gospodin želi da donesemo njegova obećanja podsjećajući ga i obvezujući na njih te stojeći na njima.
Očitovanje toga vidimo u Djelima 10 kad je Petar primio objavu. Bog je rekao tom apostolu: "Petre, na vrata ti dolaze neki ljudi koji će tražiti da pođeš s njima. Ja sam ih poslao i želim da pođeš s njima ništa ne premišljajući."
Što nam ovaj odlomak govori? On govori da kad Bog izjavljuje da će se nešto ostvariti, moramo vjerovati i stajati na tome, bez savjetovanja sa svojim tijelom. Jednostavno ne možemo mjeriti pouzdanost Riječi Božje s ispitivanjem svoje situacije ili dostojnosti. Učinimo li to, na kraju ćemo samo vidjeti da smo nedostojni. I sami ćemo sebe nagovoriti da se ne prizivamo na njegovu Riječ i da je ne prisvajamo.
A primili smo pomoć da se primaknemo Božjem prijestolju milosti. Biblija nam govori da smo mi molitelji pred njegovim prijestoljem, a da je Krist tamo kao naš zagovornik ili odvjetnik. Svojom prolivenom krvi na križu, Isus je za nas otvorio vrata do Očeva prijestolja. Po njemu imamo pristup da osobno iznesemo svoje prošnje Bogu.
Isto tako, u prostoriji Očeva prijestolja imamo uz sebe i Duha Svetoga. Duh je naš "paraclete"; on nam služi kao savjetnik. Stoji uz nas i podsjeća nas na vječne odredbe i božanski ustav koji tvore Riječ Božju.
I tako imamo ovo nevjerojatno obećanje odvjetnika i savjetnika koji stoje uz nas da nam daju hrabrost i sigurnost u dolasku do Očeva prijestolja.
Presedan je "prijašnji slučaj" koji služi kao primjer u kasnijim slučajevima. A "obvezujući presedan" zakonska je odluka donesena u prošlosti koja postaje službeni pravni propis za slične slučajeve u budućnosti. Za suce to znači da mogu pristati na odluku koja je već bila donesena.
Dobri odvjetnici redovito se oslanjaju na "obvezujući presedan" u svojim sudskim slučajevima jer znaju da će presedan na sudu stajati. Zbog toga pretražuju svoje zakonike ne bi li pronašli povoljne slučajeve iz prošlosti koji bi na sudu pojačati njihove argumente. Traže i savjet vještih zakonskih savjetnika koji predočuju prijašnje odluke koje se odnose na njihov vlastiti slučaj.
Kroz čitavu Bibliju nalazimo svete muškarce i žene koji su tražili tu vrstu "obvezujućeg presedana". Oni su dolazili u nazočnost Gospodnju da bi iznijeli potrebu i obvezali ga na njegovu Riječ. Ti hrabri sveci nisu se pojavljivali nepripremljeni; dolazili su, moglo bismo reći, noseći svoju "duhovnu aktovku" punu presedana o tome kako je Bog u prošlim vremenima odgovarao na molitve svoga naroda. Podsjećali su ga na sva obećanja koja je dao i ukazivali na slučaj za slučajem kako je ispunjavao svoju Riječ onima u sličnoj potrebi.
Pitam vas, kako netko postiže pouzdanje da hrabro uđe u nazočnost Božju i iznese takav zahtjev? Pripremajući se odlaženjem u Riječ Božju da bi našao presedanske slučajeve. Takav sluga ne ulazi u Božju sudnicu nonšalantno, već s bezbroj povijesnih primjera kad se Gospodin obvezao na svoju Riječ.
Dopustite mi da vas sad pitam: Tko bolje poznaje Božje odredbe i nepromjenjive zakone od Duha Svetoga? Duh je taj koji svakoga od nas odvodi u Riječ Božju pokazujući nam kako se Gospodin u povijesti bavio svojim narodom i pripremajući nas s povijesnim slučajevima koji izgrađuju naše pouzdanje. Doista, evo kako stječemo hrabrost za molitvu: poznavajući i stojeći na Božjim obećanjima i prošlom milosrđu te polažući pravo na njih u svom sadašnjem slučaju.
1. Pogledajmo Mojsijev primjer.
Odvodim vas u Izlazak 32 kad je Bog rekao Mojsiju da će uništiti Izraela zbog njegova drskog štovanja zlatnog teleta. Mojsije je odmah odgovorio postom i, bacivši se na svoje lice, zauzimao se za svoj slučaj. Ali još se više toga trebalo učiniti. Obvezao je Boga na obećanja koja je dao Abrahamu, Izaku i Jakovu.
Mojsije je stajao na jamstvima koja je Bog dao godinama ranije, na obećanjima Saveza, na neraskidivim jamstvima da će blagosloviti, zaštititi i odgovoriti na Izraelove molitve "za njih, njihovu djecu i djecu njihove djece". Mojsije ga je sad podsjećao: "Čekaj malo, Gospodine! Izraelu si dao obećanje. Rekao si da je taj narod tvoje potomstvo i da će ono trajati zauvijek. Ako ga uništiš, ići ćeš protiv svoje vlastite Riječi."
Bog mu je odgovorio: "Pusti me, podići ću za tebe nov naraštaj." Ali se Mojsije pozvao na Božja presedanska obećanja: "Ne, Gospodine, to je tvoja vlastita Riječ koju su dao svome narodu. To je ono što si obećao." U toj točki "Jahve odustane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zaprijetio" (Izl 32,14). Mojsije je čvrsto stajao na "obvezujućem presedanu" i Bog je tome dao čast.
2. Pogledajmo primjer kralja Jošafata.
Kad je nad Judom vladao Jošafat, suočio se s najezdom jedne ogromne vojske. Nacija je pred tom velikom silom bespomoćno drhtala. Zbog toga, Jošafat "stade tražiti Jahvu, te oglasi post po svoj Judeji" (2 Ljet 20,3). Narod je molio, postio, posredovao i kajao se, ali još se nešto trebalo učiniti. Kralj se sjetio Božjega "presedanskog milosrđa" i donio je to pred Gospodina:
"Jahve, Bože otaca naših, ti si Bog na nebu i vladaš nad svim krivobožačkim kraljevstvima. U tvojoj je ruci takva sila i jakost da se nitko ne može održati pred tobom" (2 Ljet 20,6). Jošafat je obvezao Boga na njegovo prošlo milosrđe: "Ti si, o Bože naš, istjerao stanovnike ove zemlje pred svojim izraelskim narodom i dao je zasvagda potomstvu svoga prijatelja Abrahama" (2 Ljet 20,7).
Sad je Jošafat podsjetio Boga: "Gospodine, mi smo tvoje potomstvo! Svome si narodu dao vječnu riječ i sad je ja donosim pred tebe. Obećanja koja si dao Abrahamu i našim očevima još uvijek te obvezuju da ih ispuniš za nas, obećano potomstvo." Dakako, Bog je odgovorio Jošafatu i Judin neprijatelj bio je poražen. Bog se obvezao na svoju vlastitu Riječ.
3. Pogledajmo primjer kralja Davida.
David bi bio učinkovit odvjetnik na sudu svakog vjernika. Redovito je dolazio pred prijestolje Božje s prošnjama, obvezujući Gospodina na njegovu Riječ s presedanskim slučajevima milosrđa koje je pokazao. David je, primjerice, zapisao:
"Bože, ušima svojim slušasmo, očevi nam pripovijedahu naši, o djelu koje si izveo u danima njihovim, u danima davnim. Rukom si svojom izagnao pogane, a njih posadio" (Ps 44,2-3). David je zaključio: "Ono prošlo izbavljenje nije bilo postignuto Izraelovom snagom. Ti si to ostvario, Gospodine, snagom svoje ruke. To je bilo izvršeno tvojom Riječju jer ti je mio bio tvoj narod."
Zapis jasno pokazuje što je Bog učinio za svoj narod u sličnim slučajevima, u vrijeme njihove strašne potrebe. I tako je David svoju prošnju iznio s pouzdanjem, temeljenu na spoznaji milosrđa iz prošlosti. Hrabro je izjavio: "Gospodine, evo kako si vladao jednom davno. Sad te molim da ponovno zapovjediš izbavljene i za nas. Bože, učini to za nas danas! Vrijeme je da tvoj narod stekne pobjedu nad svojim neprijateljima."
Psalam 74 ukratko iznosi sve te primjere poučavajući nas danas: "Pogledaj na Savez svoj... Ustani, Bože, zauzmi se za svoju parnicu... Ne zaboravi" (Ps 74,20-23).
Primjer u Nehemiji 9 je poput otvaranja stranica Božje knjige Zakona te čitanja "Slučaja Nehemije i Izraelovih starješina". Imamo i datum, dvadeset četvrtog dana mjeseca tišra, a prema povijesti, to se dogodilo negdje oko 445. godine prije Krista.
Kao što prizor pokazuje, Izrael se okupio na post, molitvu i priznavanje svojih grijeha. Nacija je bila u nevolji i vrlo joj je bila potrebna Božja milost, zaštita i oproštenje. I tako su leviti vodili narod u molitvu "vap(eći) snažnim glasom Jahvi, Bogu svome". Ovo nije bilo obično okupljanje, s besciljnom, neusredotočenom molitvom. Ovi pobožni, raskajani leviti postili su i molili više od jednog dana. Ali opet, još se nešto više trebalo učiniti od molitve i posta. Morali su obvezati Bog na njegovu Riječ donoseći pred njega njegova prošla bavljenja s Izraelom. Iznijeli su svoj presedanski slučaj kako slijedi:
"Gospodine, čuo si plač naših očeva u Egiptu. Otvorio si Crveno more za njih i sigurno ih preveo. A onda si ih čudnovato proveo kroz pustinju, s oblakom danju i stupom ognja noću. Hranio si ih kruhom s neba i davao im vodu iz stijene. Doista, pokazivao si našim očevima veliko milosrđe. Ali oni su se ponašali oholo otvrdnuvši i ne poslušavši tvoju Riječ. Ipak, ti si Bog spreman oprostiti, milostiv i milosrdan, spor na ljutnju i blag te ih nisi odbacio" (vidi Neh 9,17).
Zatim su leviti započeli s dugačkom litanijom Izraelovih grijeha i milosrđa Božjeg koje im je pokazao u svakom slučaju:
"Naši očevi načinili su zlatno tele i štovali ga. Međutim, u svom mnogostrukom milosrđu nisi ih napustio. Umjesto toga, oprostio si im i poslao svoga Duha da ih vodi. Hranio si ih i oni su jeli i nasitili se i udebljali. Ali još su jednom otpali. Poubijali su proroke koje si im slao da vrate narod k tebi. Na kraju si ih predao u ruke njihovih neprijatelja te su postali narod u nevolji.
Još su jednom zavapili za milosrđem i, prema svome mnogostrukom milosrđu, izbavio si ih i spasio još jednom. Ali kad si im dao odmor, opet su činili zlo i ponovno su trpjeli. Ali zavapili su k tebi i ponovno si čuo njihov vapaj. Iznova i iznova izbavljao si ih zbog svoga milosrđa. Usprkos svih njihovih pogrešaka, svega njihovog ustrajnog otpadništva, čuo si svaki vapaj njihova srca. I nikada im nisi uskratio svoje milosrđe."
Kad su leviti završili ovaj dugačak popis Božjih "presedanskih djela", hrabro su molili: "A sada, o Bože naš, veliki Bože, jaki i strašni, koji čuvaš Savez i dobrohotnost, neka ne bude pred licem tvojim neznatna sva ova nevolja koja je snašla nas... jer ti si Bog milostiv i pun samilosti..." (Neh 9,32.31). Leviti su obvezali Boga na njegovu Riječ. S pouzdanjem su ga tražili milosrđe jer su imali povijesnu spoznaju o njegovom opraštajućem, nježnom milosrđu: "...u milosrđu svojem mnogo si ih puta izbavio" (Neh 9,28).
Nedavno mi je jedan pastor priznao: "Brate Davide, pao sam u težak grijeh. Ne vidim kako bih se ikada mogao obnoviti. Griješio sam protiv velike spoznaje. Kako bi mi Bog ikada mogao biti milostiv?"
Biblija nam govori da Gospodin nije pristran te ga zbog toga što ne pokazuje pristranost i zbog toga što se njegova obećanja nikada iz naraštaja u naraštaj ne mijenjaju, možemo tražiti da nam pokaže isto milosrđe koje je pokazivao svome narodu kroz povijest. Dobar presedanski slučaj bio je Božje milosrđe za kralja Manašea koji je sagriješio gore od bilo kojeg kralja prije njega, no pokajao se i obnovio.
Milosrđe Gospodnje nikada ne iznevjeri i njegovi presedanski primjeri prošlog milosrđa trebali bi svakome od nas dati hrabru sigurnost da mu donosimo naše vlastite potrebe. Dakle, dragi sveti, kad se uplašite da ste prečesto griješili protiv milosrđa Gospodnjeg, kad mislite da ste prešli crtu i da je Bog digao ruke od vas, kad ste obeshrabreni i oboreni neuspjehom ili ponašanjem koje nije nalik Kristu, kad se pitate nije li vas Bog stavio na policu ili zadržao svoju ljubav od vas zbog vaših prošlih grijeha, ako uistinu imate raskajano srce, onda prihvatite ovu istinu: Bog se ne mijenja.
Obvežite Boga na njegovu Riječ. Zapišite svaku uspomenu na ono što je učinio za vas u prošlim godinama. Zatim idete u Pismo i nađite događaje njegove "presedanske milosti" prema njegovu narodu. Donesite te popise pred Gospodina i podsjetite ga: "Bože, ne možeš se odreći svoje vlastite Riječi. Ti si isti jučer, danas i zauvijek."
Potičem vas, ne zanemarite to. Mi često jurimo u Božju nazočnost iznoseći svoje potrebe strastveno i goruće. Ali snuždimo se tijekom molitve jer dolazimo do njegova prijestolja nepripremljeni. Kad dolazimo do Boga, moramo imati čvrsto uporište. Istinska hrabrost ne započinje s emocijama; ona započinje kad smo potpuno uvjereni. I tako, slučaj moramo graditi unaprijed ne samo da ga predstavimo Bogu, već i da utvrdimo vlastitu vjeru.
Danas mi imamo nešto što starozavjetni sveci nisu mogli ni sanjati. To je Božji vlastiti Sin koji sjedi s desne strane našega Oca-Suca. Poznajemo Sina jer on nam je, našim posvojenjem, brat po krvnom savezu. I u stanju smo se pozvati na našu krvnu vezu s njim kad god stojimo pred Sucem te ga obvezujemo na njegove vlastite argumente:
"Oče, nemam ti ništa drugo donijeti osim tvoje vlastite Riječi. Od postanka svijeta odlučio si da će tvoj Sin Isus umrijeti. Obećao si da ću njegovom krvlju biti očišćen i da ću njegovim ranama biti iscijeljen.
Isto tako, obećao si da ću u Kristu biti ispunjen. Rekao si da ćeš me sačuvati od pada i da će Isus biti moj posrednik. Obećao si da ćeš me po vjeri u njega potpuno prihvatiti i usvojiti.
Zatim si obećao da ćeš otvoriti svoje uši za moje prošnje. Obećao si da ćeš ispuniti sve moje potrebe. I rekao si mi da vjerujem tvojim prorocima koji su u Pismu zapisali tvoja obećanja da ćeš mi biti milosrdan i uvijek spreman oprostiti.
Obećao si da mi nećeš dati breme koje neću moći nositi. I rekao si mi: 'Sve se pridonosi dobru onih koji me ljube i koje sam pozvao.'
Oče, sve su to tvoje odredbe. To su tvoja vlastita obećanja. Ne možeš se odreći svojih vlastitih riječi. Ti si Bog Abrahama, Izaka i Jakova, a i moj si Bog. O, Gospodine, budi mi sad milostiv i milosrdan u trenutku ove moje potrebe. Amen!"
Uistinu vjerujem da je Bog divno blagoslovljen kad se s takvom hrabrošću primičemo njegovu prijestolju obvezujući ga na njegovu vlastitu Riječ. To je kao da nam kaže: "Konačno si shvatio. I blagoslovio me!"