NJEGOVA JEDINA NADA

David Wilkerson

Gluhonijemu čovjeku jedina je nada bila da dospije do Isusa (Mk 7,31-35). Morao je imati osobni susret s njim.

Moram vas podsjetiti da ovaj čovjek nije bio poput onih koje opisuje Pavao: "… škakljaju im uši, te će odvratiti uši od istine" (2 Tim 4,3-4). Niti je taj čovjek imao "duh obamrlosti … uši takve da ne čuje" (Rim 11,8). On nije bio poput onih opisanih u Djelima 28,27: "… postade tvrd na ušima, a oči zatvori, da očima jednoć ne vidi, ušima ne čuje." Niti je bio poput onih nazočnih kod Stjepanova kamenovanja, koji "začepiše uši" (Dj 7,57).

Činjenica je da je ovaj čovjek htio čuti. Očajnički je želio biti iscijeljen. Međutim, čitamo: "Donesu mu gluhonijema" (Mk 7,32). Ovaj čovjek nije došao k Isusu sam, morao je biti donijet. Sigurno je znao tko je Isus i da ima moć iscjeljenja. Štoviše, ovaj čovjek je znao kako razgovarati, ili kroz znakovni jezik ili pisanjem, i mogao je sam hodati okolo. Međutim, nikada nije nastojao doći k Isusu sam – "Oni" su ga morali donijeti.

Tko su bili "oni" u ovom retku? Mogu tek špekulirati da su bili njegova obitelj ili dragi prijatelji, ljudi koji su se dovoljno brinuli da ga dovedu Isusu. Vjerujem da ovaj prizor govori mnogo o situaciji s našim mladim ljudima danas. Oni neće doći k Isusu sami. Moraju ih dovesti k njemu roditelji, prijatelji, crkvena obitelj. Poput roditelja gluhog čovjeka, i mi moramo dovesti našu djecu i ljubljene Kristu. Kako? Kroz svakodnevnu molitvu vjere.

Samo je jedan lijek, samo jedna nada za našu djecu i ljubljene da čuju istinu i to je osobni susret sa samim Isusom. "Oni ga zamole da stavi na nj ruku" (Mk 7,32). Grčka riječ za zamoliti ovdje znači preklinjati, vruće moliti. Ovi roditelji vruće su molili Krista: "Molimo te, Gospodine, dotakni našega sina. Stavi svoju ruku na njega."