"Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovom naukom" (Iz 42,1-4).
Ovaj odlomak govori o Isusu. Duh Sveti je potakao proroka Izaiju da iznese otkrivenje o tome kakav će biti Krist kad dođe. Njegova prva riječ ovdje: "Evo...", signalizira njegovim slušateljima: "Pripremite se za novo otkrivenje o Mesiji."
Lik koji se pojavljuje u središtu tih četiriju redaka jasan je: Krist ne dolazi da bi prisiljavao ljude da ga slušaju. On ne dolazi s bukom i galamom. On dolazi kao samilostan i dobar Spasitelj.
Ispunjenje Izaijina proročanstva nalazimo u Mateju 12. Farizeji su upravo održali vijećanje planirajući ubiti Isusa samo zato što je u subotu iscijelio nekog čovjeka s usahlom rukom. Matej nam govori da "kada to doznade (otkrije) Isus, ukloni se odande..." (Mt 12,15).
Krist im nije bijesan vratio milo za drago. Ne vidimo ga da se diže protiv onih koji su kovali Njegovu smrt. On nije bio poput učenika koji su htjeli sazvati vatru na Njegove protivnike, iako je to mogao učiniti. Mogao je pozvati legiju anđela da se pozabave Njegovim neprijateljima, ali se Isus nije namjeravao osvećivati.
Upravo taj samilosni duh, govori nam Matej, otkriva ispunjenje Izaijina proročanstva: "Prepirat se neće ni vikati, ulicama glas mu čut se neće" (Mt 12,19).
Izaija je zapravo govorio: "Spasitelj neće doći da bi ikoga prisiljavao ući u Njegovo kraljevstvo. On neće doći s nekom glasnom, bučnom i presnažnom osobnošću. Ne, Njega ćete čuti kako vam govori tihim glasom u vašem unutrašnjem čovjeku."
Što je, dakle, Isus učinio kad se tiho povukao iz Jeruzalema? Matej govori da je odmah otišao iz grada i nastavio iscjeljivati sve one mnoge koji su ga okruživali: "...a mnogi pođoše za njim. On ih je ozdravljao..." (Mt 12,15).
Gledamo li u izvješća evanđelja, iznenadit ćemo se koliko je puta Isus izvršio čudo, a onda ljudima naložio da nikome o tome ne govore, da se vijest o tome ne bi širila dalje. Nakon što je iscijelio dva slijepca, Krist im je rekao da to čudo zadrže za sebe: "Pazite da to nitko ne dozna!" (Mt 9,30). Nakon što je nahranio pet tisuća ljudi i kad ga je narod htio na silu postaviti kraljem, "opet krenu, posve sam, u goru" (Iv 6,14-15).
Vidite, Isus nije htio da ga narod slijedi zbog Njegovih čuda. On je htio njihovu odanost jer su Njegove samilosne riječi zahvatile njihovo srce. On je htio da čitavo čovječanstvo, uključujući i svaka buduća generacija, zna da On nije došao na svijet kao sudac, već kao Spasitelj: "Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,17).
Danas čujem pitanja mnogih vjernika: "Zašto Bog našu zemlju nije predao sudu Božjem? Zašto se nije pozabavio s nama u skladu s našim grijesima? On je Noinu generaciju upozoravao stotinu dvadeset godina, a nakon toga je rekao: "Dosta!" i pustio je na nju potop. Bog već dugo podnosi grijehe naše zemlje, zašto onda još uvijek ne vidimo Njegovu pravednu kaznu nad nama?"
Ja volim ovu zemlju i zbog jedne stvari ne želim vidjeti konačan sud Božji na njoj. Ja daleko radije uživam u Gospodnjoj strpljivosti. Ne želim vidjeti suze u očima svoje djece i unučadi nad onim što dolazi na društvo kakvo je naše. Međutim, poput mnogih kršćana, i ja sam jako začuđen zašto sud Božji kasni.
Vjerujem da već počinjemo vidjeti početak suda. Vidim da se u svijetu događaju strašne katastrofe. Ali s obzirom da se naše gospodarstvo još nije srušilo i da naša nacija još uvijek funkcionira, čini se da posrćući idemo dalje, iz krize u krizu, dobivajući priliku za prilikom.
Uvjeren sam da je samo jedan odgovor na to: sve je to zbog samilosti i strpljivosti našeg Spasitelja. Dokaz nalazimo u Izaijinom proročanstvu: "On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja" (Iz 42,3). Naša je zemlja postala nacija napuknutih trski!
Trska je visoka travka ili biljka šuplje stabljike, a obično se nalazi u močvarnim područjima ili blizu vode. To je nježna biljka koja se lako savija kad zapušu vjetrovi ili navale vode. Međutim, trska se može saviti samo do određene točke, a tada njena stabljika puca i odnosi je voda.
Poput trske za mirna vremena, i naša je zemlja jednom stajala ponosno i visoko, puna odlučnosti i obećanja. Čitavo je naše društvo štovalo Boga, a Biblija se držala mjerilom za naše zakone i pravni sustav. Još su i za moga života školske knjige sadržavale lekcije i priče iz Biblije. Isusa se priznavalo kao Sina Božjega, jedinoga koji je našoj zemlji davao neiskazane blagoslove.
Međutim, u svome napretku, postali smo kao stari Izrael: ponosni i nezahvalni. I ubrzo smo se počeli urušavati. Bog je izbačen iz našega pravnog sustava i iz naših škola; Njegovo je ime predmet ismijavanja. U našem gradu učitelj u školi može na svom stolu držati Kuran pa čak i Playboy, ali ako u razred donese Bibliju, može izgubiti posao.
Naše je društvo potpuno izgubilo svoj moralni kompas, a kao rezultat toga, naša zemlja, koja je jednom stajala uspravno, sada je sakata poput pogažene trske.
Čak i najtvrđi i najbezbožniji ljudi danas znaju da ova zemlja svakoga sata postaje sve pokvarenija. Svi znamo da živimo u posuđeno vrijeme. Koliko dugo može trajati jedno carstvo kad ubija svoje nerođene, kad očevi siluju svoje kćeri, kad majke seksualno zlostavljaju svoje sinove? Zlostavljanje djece postala je nacionalna sramota! Policajci se ubijaju iz straha i očaja (osam je policajaca nedavno počinilo samoubojstvo samo u našem gradu). Mnogi su tinejdžeri postali poput divljaka. Sve što odražava Boga i Krista ne da je samo zanemareno, već je predmet okrutnog ismijavanja? Koliko dugo mogu još trajati nasilja, ubojstva, seksualna zlostavljanja?
Da nas je dostiglo ono što zaslužujemo, naša bi zemlja ležala u razvalinama, opustošena bezvlašćem. Ali Izaija govori da naš samilostan Isus neće slomiti pogaženu trsku. Pa i dok naša zemlja sjedi krajne zbunjena, savijena i zgažena od mnogih naših grijeha, još uvijek nismo slomljeni. U svojoj samilosti, naš Gospodin još nije dopustio da se to dogodi.
Kad je Krist došao na zemlju, Izrael je živio pod tlačiteljskom rimskom vlašću. Židovi su bili teško opterećeni rimskim porezima i zakonima. A u isto je vrijeme pohlepno svećenstvo izrabljivalo udovice i siromašne. Potlačeni su bili predmet ismijavanja. Zbog svega toga, mnogi su proroci rekli da će Krist doći u vrijeme mraka i donijeti veliko svjetlo.
Isus je došao u društvo u kojem je vladalo licemjerje i u kojem je bujao grijeh. Dok je gledao stanje nacije, zaplakao je nad Jeruzalemom proričući da će njegova kuća ostati pusta. No On je tom društvu dao još sedamdeset godina propovijedanja evanđelja. Sve te godine, Duhom pomazani svjedoci činili su čuda po ulicama, propovijedali nadu i pokajanje i snažno pozivali u kraljevstvo. Isus jednostavno nije htio slomiti pogaženu trsku kakav je Izrael bio.
Sada je to slika naše zemlje: društvo potpuno pogaženo u svom moralu. I mi smo nacija koja je uznemirena i potištena; u njoj ljudi žive u strahu i duševnoj agoniji. Tu je više psihologa, psihijatara, socijalnih radnika i savjetnika nego ikada u našoj povijesti, no oni se ne mogu nositi sa svim ljudima koji traže samo jedan jedini sat pomoći. A to je istina i za crkvu: timovi za kršćanska savjetovanja opterećeni su širom zemlje pritiskom ljudi kojima je potrebna pomoć u njihovim problemima.
Naša su djeca zgažena od slomljenih obitelji, nasilja, zlostavljanja. Tinejdžeri su zgaženi od nemorala, materijalizma i mrtvila. Sotona je odriješio bujicu zla na zemlju i ona iza sebe ostavlja pognute i zgažene ljude.
I velik dio crkve ima taj isti slomljeni duh. Iz pisma u pismo čitam o kršćanima koji sahnu u ogromnim crkvama u kojima se više ne propovijeda o grijehu i pravednosti. Zbunjeni su i pitaju se: "Gdje mogu naći pravo bogoštovlje? Ovdje više nema osjećaja Kristove nazočnosti. Ovdje nema slomljenosti." I pastori pišu priznajući: "Brate Davide, ja otpadam."
Naše su dnevne novine nedavno objavile priču o jednoj pentekostalnoj crkvi od deset tisuća članova čije geslo glasi: "Ovdje smo da vas usrećimo." Ali ta poruka donosi lažnu nadu i samo trenutačno olakšanje.
"...niti gasi stijenj što tinja" (Iz 42,3). U ovoj naciji Bog vidi stijenje koji tinjaju. Ti su stijenji jednom bili gorljivi za Njegovu stvar i Njegov cilj, ali sada samo tinjaju.
Postoje li još ljudi koji se sjećaju Gospodina i koji su voljni zauzeti stav za Njegovo ime? Postoji li još mali ostatak koji će nastojati zapali plamen Božje pravednosti?
Gospodin je rekao: "Vidim li stijenj koji tinja, neću ga ugasiti. Plamen je možda nestao, nema znaka ognja, ali ako vidim ugarak koji tinja, neću dopustiti da se ugasi. Dokle god čujem makar samo još slab vapaj vjernih slugu, neću dopustiti da se pogažena trska slomi.
Bog još nije digao ruke od nas. Činjenica je da živimo u vrijeme milosti i milosrđa. Vidim to kamo god putujem, posebno u Europi. Ovaj je kontinent daleko svjetovniji od naše zemlje; svojom je vlastitom odlukom postao apsolutno bezbožan. Hodate li u nekim zemljama ulicama, osjećate antikristov duh, drskost protiv Boga.
Švedska je danas jedna od najutjecajnijih europskih zemalja, ali što bogatija postaje, više se odmeće od Boga. Crkva je tamo u opasnosti da u svom hodanju s Kristom postane mrtva. Irska, nacija koja je desetljećima podnosila veliko siromaštvo, sad postaje sve naprednija. Međutim, i tamo je duhovna klima sve mrtvija dok se uvlači svjetaštvo.
Čini se da je u Europi stav: "Pa što ako sud Božji dođe? Živimo, jedimo, pijmo i veselimo se." Nema osjećaja žurbe i potrebe za Bogom.
Vjerujem da upravo sada Gospodin govori jasnu poruku čitavom svijetu. On ima vlast da uvijek može zaustaviti sve potencijale teroriste. On može izgovoriti samo riječ i anđeli će oboriti svaku zlu silu. Ali umjesto toga, On je odabrao poslati i dozvoliti velike katastrofe koje su znaci da živimo u vrijeme Njegove samilosti i milosrđa.
Vidjeli smo što je Isus učinio kad je izašao iz Jeruzalema: "...mnogi pođoše za njim. On ih je ozdravljao" (Mt 12,15). U tom kratkom retku vidimo ispunjenje Izaijina proročanstva: "On ne lomi napuknutu trsku" (Iz 42,3).
Riječ "napuknut" ima brojne definicije. Ona znači biti povrijeđen, slomljen, razbijen na komade, imati povrijeđene osjećaje, biti satrt od neispunjenih očekivanja. U svom duhu osjećam da danas mnogi od naroda Božjega trebaju riječ samilosti i milosrđa našeg Spasitelja jer su sami postali napuknute trske.
Svakoga tjedna iskreni i odani kršćani odlaze u crkvu da bi podigli svoj glas i ruke u štovanju Gospodina. Međutim, mnogi od tih ljudi duboko su zgaženi i blizu točke slomljenosti. Vatra u njihovom srcu tako se smanjila da sve što još mogu vidjeti u svom životu tanak je dim.
Jedan odani bračni par koji se nedavno vratio s misijskog polja pisao mi je o tome kako je zgažen. Godinama ranije oni su sve što su imali ostavili da bi sedam godina proveli izvan zemlje služeći i dajući sve što su imali. Kad su se vratili, došli su kući bez ičega, ostavivši sav svoj imetak u zemlji u koju su bili pozvani.
Sad kad su počeli tražiti posao, sva su vrata pred njima zatvorena. I muž i žena imaju dobro obrazovanje i vrlo su sposobni u svemu. Kad god ispunjavaju molbu za zaposlenje, njihova je na vrhu. Ali ti su talentirani ljudi odbijeni na svakom mjestu, uvijek završavajući kao drugi ili treći izbor.
Konačno je jedna kršćanska tvrtka pozvala muža na razgovor za posao za koji je kvalificiran. Tvrtka mu je čitav dan podilazila uvjeravajući ga da je mjesto njegovo, ali je još jednom posao dobio netko drugi.
Ovaj je bračni par sada duboko slomljen u srcu i duhu i pita se: "Vjerno smo služili našim životima na misijskom polju. Ništa u našem hodanju s Bogom nije bilo što ne bi bilo ugodno Bogu. Molili smo i vjerovali. Zašto smo, dakle, došli na tu točku?"
Želite li vidjeti biblijski primjer osobe koja je bila duboko slomljena u tijelu i duhu, pogledajte proroka Iliju. Taj je čovjek bio doveden do apsolutne točke prijeloma.
Ilija je poznavao Boga i čuo je Njegov glas kao malo tko. Njegove su molitve otvarale i zatvarale nebo. Imao je takvu duhovnu vlast da se neustrašivo suočio s četiri stotine idolopokloničkih Baalovih svećenika i sve ih do jednoga sâm pobio. On je bio tako pun Duha Božjega da je prestigao kola na putu od četrdesetak kilometara.
Međutim, nakon svih tih uspjeha, Ilija je primio vijest da mu je opaka kraljica Izabela za petama da ga ubije. Strah je pao na tog silnog proroka i već ga u sljedećem trenutku vidimo kako iscrpljen, umoran i obeshrabren sjedi pod smrekom.
Ovaj silan sluga Božji bio je duševno i fizički zgažen i vjerojatno je mislio: "Zašto mi se to događa? Sve je ove godine ruka Božja bila nada mnom i vidio sam kako Bog čini čudo za čudom. A sada sam suočen s beznadnom situacijom koja me testira iznad svih mojih ljudskih sposobnosti."
Ovaj isti čovjek koji se jednom digao protiv sila pakla i sazvao oganj Božji, sada je očajan vapio: "Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih" (1 Kr 19,4). Ilija se slomio vapeći: "Gospodine, ne mogu više podnijeti."
Možda ste i vi na tom mjestu slomljenosti. Živjeli ste kao vjerni sluga, revno ste molili i poznavali glas Božji. U prošlosti ste zadobivali pobjede i vrlo ljubili Gospodina. Ali sada ste duboko pogaženi i povrijeđeni kao nikada ranije, a ne možete se natjerati ni da molite.
I mislite: "Vjerno sam tražio Gospodina, hranio se Njegovom Riječju i revno molio. Ali ova je kušnja došla kao niotkuda i moja je duša povijena kao nikada ranije." Sve su vam suze presušile. Izgledate i osjećate se da ste potrošeni, obeshrabreni, odbačeni i sami. Poput Ilije, pognuli ste se pod smrekom obeshrabreni i uznemireni.
Ljubljeni, naše je kršćansko hodanje vojevanje, a to znači bitke, umor, rane i okrutan neprijatelj koji ide da vas uništi. Kad ste oboreni i zgaženi poput Ilije, postajete pospani, a to je upravo kad ste najranjiviji za osuđujuće misli. Vaša osjetljiva savjest vam govori:
"Ne moliš kao nekada. Ne proučavaš dovoljno Riječ. Presušio si i postao mlak; oganj je nestao i nisi više dobro svjedočanstvo. Sad si dopustio sotoni da ti otme mir koji ti je Bog dao. Nemaš što ti je potrebno. Tvoja tjelesna narav uopće nije promijenjena."
Nakon toga kuša vas Riječ Božja. Upravo se tako dogodilo Josipu. Čuli smo da dok nije došlo njegovo vrijeme, kušala ga je Riječ Gospodnja. Sada se to događalo i Iliji. Isto tako, i mi kad dođemo na naše vlastito mjesto zgaženosti, do same točke prijeloma, i nama će se to dogoditi. Naša će nas savjest udarati Riječju koju imamo sakrivenu u svom srcu.
Razmislite o tome. Kroz čitavo Pismo čitamo: "Ne budite lijeni. Molite marljivo i revno sa svime što je u vama i tražite ga dok se može naći. Predajte se molitvi i Riječi. Iskorištavajte vrijeme. Čuvajte se lijenosti ludih djevica. Bog kaže da ga je na kraju njegov narod danima zaboravljao."
U vrijeme zgaženosti svi ti odlomci i principi navaljuju na naš um te mislimo: "Odbacio sam Gospodina. Nisam bio poslušan Njegovoj Riječi." Vaša slaba vjera stijenj je koji tinja, a đavao je spreman ugasiti ga.
Poput Ilije, i vi ste tako iscrpljeni i obeshrabreni da jedino želite spavati. Pismo govori da je to upravo ono što je ovaj sveti čovjek učinio: "Zatim leže i zaspa." (1 Kr 19,5). On jednostavno nije mogao dalje nositi teret.
Ali Gospodin nije ukorio Iliju za to. Bog je znao da je Njegov sluga došao do točke prijeloma. Zamišljam našega dragog Oca kako za njega govori: "Pogledajte u ovoga vjernog čovjeka, pogažena i povrijeđena. Dospio je do kraja, bez snage da ikome objasni svoju bol. Ali ja sam mu obećao: 'Zgaženu trsku neću slomiti.'"
I što se dogodilo? "Ali se anđeo Jahvin javi... dotače ga i reče: 'Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!'" (1 Kr 19,7).
Tu je jedna nevjerojatna riječ za svaku zgaženu trsku koja čita ovu poruku. Koliko god ste zgaženi, koliko god ste povijeni od bujice svoga testiranja, Bog vam je dao obećanje: "Nećete se slomiti. Neću dopustiti da vaš plamen nestane. Vaša se vjera neće ugasiti."
Dragi sveti, ova je poruka za vas iz neba. Dotaknuti ste riječju koja vas poziva: "Digni se sada! Bog se ne ljuti na tebe i neće dopustiti da budeš oboren. On zna da je ova situacija preteška za tebe da bi se sâm njome nosio. On će te snabdjeti nadnaravnom snagom. On će ti dati što ti je potrebno da ideš naprijed."
Četrdeset dana i četrdeset noći Ilija se polako oporavljao. Iz dana u dan teško se kretao naprijed, s dovoljno snage tek za svaki dan. Konačno je došlo vrijeme kad je Gospodin rekao: "Što radiš ovdje skrivajući se u spilji, Ilija? Ne mogu dopustiti da ostaneš u tom očaju i gledati te kako on svladava tvoj život. Svojom sam te strpljivošću obnovio. A sada ću ti dati uputu."
Očekujete li čuti oštru i tešku riječ usred svoga slomljenog stanja? Pismo govori da dok je Ilija bio u spilji, "pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru" (1 Kr 19,11). Bog nije bio u toj poruci.
Očekujete li da vam duša bude potresena glasnim pozivom na buđenje? "...poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu" (1 Kr 19,11). Očekujete li da ćete čuti neku žestoku riječ? "...a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju..." (1 Kr 19,12).
Bog zna kakva vam je riječ potrebna kad ste zgaženi. To nije riječ suda, niti teška riječ, niti žestoka propovijed. Vjerujem da nam Gospodin u ovom odlomku govori: "Kad ste pognuti od svojih kušnji, neću se oštro baviti vama." Ne, Ilija je trebao čuti blagi, tihi glas: "Poslije ognja bio je šapat laganog i blagog lahora" (1 Kr 19,12).
Danas taj isti lagan, blag i tihi glas dolazi i nama iz srca samog Oca. Njegova je poruka ista: "...vidjeli ste ishod (njegovim nevoljama) koji mu je Gospodin dao. Jer Gospodin je pun samilosti i milosrđa" (Jak 5,11).
"Milosrdan i milostiv je Jahve, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Jarostan nije za vječna vremena niti dovijeka plamti srdžba njegova. Ne postupa s nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje... Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje" (Ps 103,8-11.13).
Tu je vaša riječ izbavljenja: dignite se i pouzdajte! Došlo je vrijeme da povjerujete da je Isus s vama u vašoj oluji. On će vam dati snagu da je podnesete.
Ne vjerujte laži da ćete propasti. Đavao neće imati posljednju riječ. Gospodin je rekao: "Bez obzira kako se zgaženim osjećaš, neću dopustiti da se slomiš. Neću dopustiti da se tvoj oganj ugasi. Moj će Duh puhati na ugarke i tvoj će se plamen za mene ponovno razbuktati."