U svom najmračnijem trenutku, Jeremija je otkrio slavnu istinu koja je njegovu umu donijela novu nadu i sigurnost. Zapravo, on je već znao tu istinu, ali ona nije dotakla njegovu dušu, dok nije došao do kraja samoga sebe. Otkrio je da kad je dosegao sâmo dno, Bog je bio tamo! "Dolje" ne znači otići duboko u mračan bezdan, to znači ići dublje u Boga. Dakle, istina je da se Bog neće otkriti "tamo gore" u nekom blistavom, bezbrižnom nebu, nego u sjenama žalosti i očaja.
Kad je Jeremija pao na dno, udario je o Boga! Teško je pao na vjernost suosjećajnog Oca i postupno shvatio mnoge duboke istine.
Kad ste tako povrijeđeni da se jedva možete suočiti s novim danom, Božja Riječ kaže: "To što ne izgibosmo, milosrđe je Gospodnje, jer njegova smilovanja ne prestaju. Svakog su jutra nova; vjernost je tvoja velika" (Tuž 3,22-23).
Jer ako Gospodin i dopusti žalost i tugu da dođu u vaš život, on će vas podupirati s obiljem samilosti, milosrđa i ljubavi (3,32).
Bog je povrijeđen kad ste vi povrijeđeni; kad ste na tlu, on nije protiv vas pokušavajući vas satrti svojom nogom (3,33-34). Kad ste najniže, okrenite se Gospodinu i slavite njegovo ime. "Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima" (3,41). Tada će se Bog primaći k vama i šapnuti: "Ne boj se!" (3,57).
Jeremija je napisao knjigu Tužaljki iz slomljena srca, oplakujući uništenje Jeruzalema. Njegova snaga i nada su nestali; bio je prazan i ponižen. Ali on je stavio svoje pouzdanje potpuno u Gospodnje milosrđe te je bio u stanju svjedočiti: "Gajim nadu u sebi" (3,21).
Ne postoji ljudsko stanje tako mračno i beznadno da nas Bog neće susresti i dati nam nadu.