U 2. i 3. poglavlju Otkrivenja Isus govori o crkvi koja je umrla. Ta ljubljena crkva jednom je odzvanjala životom i uživala dobar ugled, a sada je sve to nestalo. Vidio sam takve crkve na svojim putovanjima širom svijeta; zajednice od Europe preko New Yorka do Južne Amerike, jednom pune Duha Svetoga, napredne i uspješne u zadobivanju mnogih duša, a sada potpuno bez života.
Gospodnje je srce slomljeno nad tim stanjem u Njegovoj crkvi. Ja vjerujem da nam je On dao ova dva poglavlja u Otkrivenju da bi nam točno pokazao što je uzrok takve duhovne smrti bez obzira je li u zajednici, obitelji ili kod pojedinaca. Njegove su riječi ovdje da bi svakom vjerniku i crkvi pomogle da izbjegne to tragično stanje u posljednjim danima.
Da, žalosno, ali Otkrivenje 2 i 3 nalaze se među odlomcima koji se najviše zanemaruju u kršćanstvu. Rijetko se o njima propovijeda i vrlo malo se o njima može naći u biblijskim komentarima. To je posljednja, vrlo ozbiljna poruka Gospodnja svojem narodu, koja nudi obećanje blagoslova svima koji je budu čitali ili čuli. Zašto su ta poglavlja tako zanemarivana? Uvjeren sam da je jedan od razloga taj što đavao apsolutno mrzi taj odlomak. Na kraju krajeva, on sadrži Gospodnji protuotrov za smrtnost, sušu i bezvoljnost u Njegovoj crkvi te možete biti sigurni da neprijatelj ne želi da se on otkrije.
Evo sadržaja tog odlomka: u Otkrivenju 1 Krist se pojavljuje apostolu Ivanu u objavi hodajući među sedam svijećnjaka i držeći sedam zvijezda u svojoj desnici. Isus objašnjava Ivanu objavu: "Sedam zvijezda anđeli su sedam crkava, a sedam svijećnjaka sedam je crkava." (Otk 1,20). Većina biblijskih komentatora slaže se da je to bilo sedam stvarnih povijesnih crkava u Aziji. Većina se izvora isto tako slaže da "anđeli" predstavljaju pastire tih crkava. Krist je uputio Ivana da svakome od tih pastira pošalje pismo.
Jedna škola tumači da sedam crkava predstavljaju sedam uzastopnih faza crkve. Prva faza započela je s crkvom u Efezu (Otk 2,1), a posljednja je došla do vrhunca s crkvom u Laodiceji (Otk 3,14). Ta tumačenja govore da smo mi danas u laodicejskoj fazi.
Druga škola mišljenja uči da tih sedam crkava postoji u isto vrijeme; doista, one pokazuju stanja koja postoje u svakom razdoblju crkve. Zbog toga, značenje sedam crkava ima poruku za sve pastire u svim razdobljima crkve od prvog stoljeća pa do samih posljednjih dana.
Isus je tih sedam pisama smatrao korektivom ili ljubaznom opomenom za svoj narod. Svako pismo pastir je trebao pročitati pred zajednicom; odgovornost je propovjednika bila da odgovara za svoju crkvu. On je bio čuvar stada, a ako on ne bi bio probuđen i promijenjen Kristovom riječju, duhovna bi se smrt uvukla u zajednicu. Razmislite na trenutak o tim pastirima: bili su to duhovni sinovi Ivana i apostola Pavla. Iz samog tog razloga pomislili biste da su te crkve bile potpuno probuđene i ognjene. Ali ti pastiri nisu bili nimalo drukčiji od mnogih današnjih, bez gorljivosti i sposobnosti rasuđivanja.
Pogledajmo sad riječi upućene tim crkvama. Pastiru u Efezu govori: "Ostavio si svoju prvu ljubav i pao si u mrtvilo. Pokaj se!" Pastiru u Pergamu govori: "Dopustio si da se uvuče lažna nauka. Svjetovan, nekršćanski duh radi usred vas." Pastiru u Tijatiri govori: "Svladao te Duh bezbožne Jezabele. U svojoj se crkvi više ne razračunavaš s grijehom." Pastiru u Laodiceji je rekao: "Ti i tvoj narod postali ste ravnodušni jer ste se obogatili. Sada ste mlaki, bez ognja, gladi i rasta. Pokajte se!" (Vidi Otk 2 – 3). Ovo je sve vrlo strog jezik. Međutim, nemojte pogrešno razumjeti: Krist ova pisma nije diktirao kao poruke gnjeva, već kao ljubavna pisma, s ciljem da probudi svoju crkvu. On je pokušavao probuditi svoj narod iz njegove neaktivnosti i pokazati mu opasnost od toga kamo idu.
Ali je sotona uglavnom uspio sakriti ovu snažnu poruku od naroda Božjeg. Uvjeren sam da je njegov uspjeh u prošlim godinama bio taj što je mnoge prevario drukčijim evanđeljem, evanđeljem bez žrtve i bez opomene; evanđeljem koje ugađa tijelu. To evanđelje umrtvljuje svako osvjedočenje o grijehu i zasljepljuje oči onih koji bi trebali biti probuđeni. Ukratko, ono mnogima otima sposobnost da budu probuđeni. Izaija opisuje duhovno stanje koje to evanđelje potiče: "...sinovi (su to) koji neće da slušaju Zakon Jahvin. Vidovitima oni govore: 'Okanite se viđenja!' a vidiocima: 'Ne prorokuje istinu!' Govorite nam što je ugodno, opsjene nam prorokujte! Skrenite s puta, zastranite sa staze, uklonite nam s očiju Sveca Izraelova!" (Iz 30,9-11). Izaija je govorio: "Narod više ne želi poruku svetosti. Tako je uspavan svojom prijevarom da sada prezire zakon Božji. On traži samo ugodno, neosvjedočavajuće evanđelje."
"Anđelu crkve u Sardu napiši... Poznam tvoja djela. Kažu da si živ, a mrtav si." (Otk 3,1). Kao pastir, moram se zapitati: "Je li ova optužba i protiv naše crkve i protiv moje službe?" Ja mogu iskreno odgovoriti: "Apsolutno ne." Naša je crkva na glasu da je živa, a to je i stvarnost. Svi pastiri iz našeg osoblja vrlo su živi u Kristu i hodaju u Duhu.
Međutim, ja ipak vjerujem da u ovom odlomku Isus i mene pita ovo ogromno pitanje: "Imaš li ti sposobnost da budeš probuđen takvim mojim pismom tvojoj crkvi danas?" Jednostavno rečeno, duhovna smrt može se dogoditi čak i ognjenoj crkvi. U Otkrivenju 2 i 3 ona se dogodila crkvama koje su bile na glasu, te se ne usuđujemo ni pomisliti da se ona ne bi mogla dogoditi i nama danas.
Pogledajmo crkvu u Sardu. Započela je u velikoj apostolskoj snazi, s Božjim blagoslovom i Božjom naklonošću toj zajednici. Ti su kršćani učinili toliko dobrih djela da je sâmo njihovo ime govorilo o milosrđu i davanju. Međutim, u Otkrivenju 3 Krist pastiru u Sardu sada govori: "Znam da si započeo sa snažnim ugledom jer sam ti ja dao dobro ime. Ali si dopustio da život koji sam ti dao opadne. Reci svojoj zajednici: 'Mrtvi ste. Imate li sposobnost čuti tu riječ, prihvatiti je i ponovno biti njome podignuti?'"
Ljubljeni, ako Isus neku zajednicu naziva mrtvom, ona je mrtva. Pastir je beživotan, narod sve čini iz formalnosti, a Duh više ne djeluje. To je onečistilo vjernike u Sardu: onečišćenje, ravnodušnost, nesposobnost da budu probuđeni. Međutim, Krist nam govori da je u toj crkvi bio i sveti, potpuno budan ostatak, te kaže da za njega još uvijek ima nade: "Ipak, imaš nekoliko osoba u Sardu koje nisu onečistile svojih haljina." (Otk 3,4).
Kad Isus ovdje govori o "onečišćenim haljinama", on opisuje duhovnu smrt. Međutim, što je izazvalo onečišćenje onih vjernika u Sardu? Dogodilo se to jer im je nešto zahvatilo srce, neki "poseban interes". Jednom je središte svačijeg interesa bio Božji interes: milosrdna djela, misija, vjerno okupljanje Njegova tijela. Jednostavno rečeno, Kristovo djelo bila je njihova glavna briga. A sada je svatko trčao za svojim vlastitim interesima.
Vidite, Sard je bio napredan grad, poznat po talionicama zlata i izrađivanju fine odjeće. Očito su kršćani u Sardu postali očarani kulturom prosperiteta koja ih je okruživala te se središte njihova zanimanje promijenilo. I brzo su počeli otpadati od Gospodnjih interesa prema materijalnim.
Izvana gledano, nitko ne bi mogao kriviti te kršćane za njihov trud. Oni su zarađivali za život stvarajući poslove i brinući se za svoje obitelji. No te su ih stvari tako preuzele da su počeli zanemarivati djelo Božje. Zbog toga je Isus vjernom ostatku tamo uputio upozorenje: "Budi uvijek budan i ojačaj ostatke koji već leže u smrti! Nisam, zapravo, pronašao savršenim tvoja djela pred licem moga Boga. Prema tome, sjeti se kako si primio i čuo riječ; vrši je i obrati se!" (Otk 3,2-3).
Što ovdje Isus misli kad govori o "ostacima koji već leže u smrti?" On govori: "Pazi! Oduševljenje koje si jednom imao za moj dom, svoju ljubav za moju Riječ, radost za javno bogoslužje, ljubav za druge, sve to umire. Probudi se sada! Ako ne, završit ćeš duhovno mrtav."
Kada je Isus bio na zemlji, svjedočio je: "Izjeda me revnost za kuću moga Oca", (vidi Iv 2,16-17). A sada je njegova poruka za kršćane u Sardu i za nas danas ova:
Uživate u mojoj naklonosti i svuda se o vama čuje dobar glas. Blagoslovljeni ste snažnim štovanjem i apostolskim propovijedanjem. Ali umjesto da u tim blagoslovima napredujete, počinjete misliti: 'Stigli smo', te se opuštate. Više niste pozorni i u vas se počinje uvlačiti ravnodušnost. Sad ste dospjeli u zonu duhovne ugodnosti. Kažem vam, niste još završili trku. Ne idete dalje da biste završili poslanje koje sam vam dao. A ja vas previše ljubim da bih dopustio da skrenete. Pokajte se sada i vratite se na revnost koju ste jednom imala za očev Dom. Dopustite svojoj duši da mojim riječima bude probuđena."
Riječ nam Božja pokazuje što se događa kad zanemarimo Njegov dom i prvo mjesto damo svojim vlastitim interesima. Sve je to ilustrirano u Hagajevoj knjizi. Upamtite, sardski je pastir znao za tu proročku knjigu i uvjeren sam da je svojoj crkvi propovijedao njena upozorenje. Uistinu, Hagajeva je poruka sadržavala protuotrov potreban za izlječenje njihova stanja. Međutim, i ja moram primijeniti isto mjerilo na sebi; i ja imam Hagajevo proročanstvo. No imam li sposobnost čuti ga?
Kad je Hagaj prorokovao, Bog je upravo izbavio svoj narod iz Babilona i odveo ga natrag u Jeruzalem da ponovno sagradi Njegov dom. Gospodin je htio "crkvu sa svijećnjakom", gdje bi mogao vidljivo očitovati svoju nazočnost među svojim narodom. On je htio da narodi vide promijenjene živote Izraelaca i zemlju punu Njegovog blagoslova i slave. I tako je Izraelu zapovjedio: "Usredotočite se na moju crkvu; to je vaše prvo poslanje. Ako se vjerno pobrinete za moju kuću, ja ću se pobrinuti za vašu."
I kao što ga je Gospodin uputio, narod je počeo ponovno graditi Njegov hram. Ali nakon nekog vremena, rekli su: "Nije još došlo vrijeme da se opet sazda Dom Jahvin!" (Hag 1,2). Ovo znači: "Nemamo vremena obavljati taj posao. Prezaposleni smo." U stvari, izjedala ih je gradnja njihovih vlastitih lijepih domova i poslova.
A koji je bio odgovor Gospodnji? "A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen." (Hag 1,4). "...moj je dom razvaljen, dok se svaki od vas brine za dom svoj." (Hag 1,9). U stvari, prorok je govorio: "Bog vas je izbavio i poslao da sagradite Njegov dom. Ali tako ste zaposleni gradnjom svojih vlastitih domova da ste zanemarili Njegov. Interesi Gospodnji nisu vam više najvažniji; zahvatili su vas vaši vlastiti."
Vjerniče, pitaj sam sebe: snosiš li ti krivicu istog onečišćenja? Imaš li snage juriti tamo-amo da postigneš svoje vlastite interese za djecu, obitelj, svoj užitak, a nemaš snage za interese Gospodnje? Imaš li vremena raditi na svojoj vlastitoj kući, a samo nekoliko sati nedjeljom ujutro na kući Božjoj? Imaš li vremena za kupovinu ili gledanje televizije, ali nalaziš vrlo malo ili nimalo vremena za molitvu? A što je još važnije, imaš li uopće sposobnost da budeš probuđen tim riječima Gospodnjim?
Sada Bog kroz Hagaja govori: "Dopustite mi da vam pokažem što se događa onome koji zanemaruje moj dom 'dok se... brine za dom svoj.'" Prorok je izjavio: "Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac... Nadaste se obilju, a gle, malo je; što dovezete kući, ja otpuhnem... Ja dozvah sušu..." (Hag 1,6.9.11). Zapravo je govorio: "Borit ćete se i boriti, ali nikamo nećete dospjeti. Sav novac koji zaradite, nestat će. Usprkos svom vašem teško radu i nastojanju, nikada nećete imati dovoljno."
Sad pitajte sami sebe "otpuhuje" li Bog vaš novac? Pitate li se zašto tako teško radite, a ipak nikamo ne dospijevate? Pitate li se zašto ne nalazite zadovoljstva ni u čemu što postignete? Hagaj nam odgovara zašto se sve to događa: "'A zašto?' riječ je Jahve nad Vojskama. 'Zato što je dom moj razvaljen (zanemaren).'" (Hag 1,9).
Vjernici u Hagajevo vrijeme mogli su imati dovoljno. Mogli su se radovati u blagoslovima svojih vlastitih kuća, blagoslovima koje im je priskrbio dobar Bog. Uistinu, Gospodin im je rekao: "Čitavo to vrijeme ja bih blagoslivljao vaše dolaske i odlaske, vašu ljetinu u poljima i plod u vinogradima; blagoslivljao bih vaše domove i obitelji, ali zato što vas izjeda revnost za vaše vlastite interese, a zanemarujete moje, pustio sam da vam životi budu jadni." Zato čitamo: "Udario sam snijeću, medljikom i gradom svako djelo vaših ruku, ali nikoga nema k meni, riječ je Jahvina." (Hag 2,17).
Gospodin jednostavno ne prihvaća biti na drugom mjestu u nečijem životu. No usprkos sebičnosti i zanemarivanju, Gospodin nije digao ruke od Izraelaca.
Pogledajte Njegove riječi upućene im na vrhuncu ispunjenja njihovih vlastitih težnji: "Tada Hagaj, glasnik Jahvin... reče: 'Ja sam s vama', riječ je Jahvina." (Hag 1,13). Božja je poruka za njih bila ista kao Isusove riječi crkvi u Sardu: "Imam za vas plan. Previše vas ljubim da bih dopustio da odlutate."
Na sreću, postojao je mali ostatak u Izraelu koji je imao sposobnost da bude raspiren Riječju Božjom. Pismo nam govori da su Zerubabel, veliki svećenik Jošua i sve starješine odgovorile na Hagajevu poruku: "Jahve probudi duh Zerubabelu, sinu Šealtielovu, namjesniku judejskom, i duh Jošui, sinu Josadakovu, velikom svećeniku, i duh svemu ostalom narodu, te oni dođoše i prionuše na posao u Domu Jahve nad Vojskama, Boga svojega." (Hag 1,14).
Evo što je bio rezultat njihove poslušnosti: sada kad je dom Božji imao prvo mjesto u njihovim srcima, Bog ih je obećao blagosloviti te je im je dao i datum: "Stoga dobro pripazite od današnjeg dana unapredak, od dvadeset i četvrtoga dana devetoga mjeseca... Ni vinova loza ni smokva, ni mogranj ni maslina nisu rađali! Al' od ovog dana ja ću blagosloviti." (Hag 2,18-19).
Hagaj im je rekao: "Možda odmah ne vidite dokaz svježeg blagoslova. Ali vi ste u punini kakvu nikada ranije niste iskusili. Čak i prije nego vidite da se to događa, sa sigurnošću možete znati da će vas od ovoga dana Gospodin blagoslivljati."
I upravo kao u crkvi u Hagajevo vrijeme, a kasnije i u crkvi u Sardu, Gospodin neće podići ruke od crkve sa svijećnjakom iako se čini da je pala u sebičnost i zanemarivanje. Prvo djelo svakog takvog tijela i njegova pastira je da sam sebe pita: "Imamo li mi sposobnost čuti riječ Gospodnju za nas, bez obzira koliko možda bila teška?"
Jednom kad se Izrael probudio i vratio gradnji doma Božjega, počeli su Gospodinu davati Njegov dio. Počeli su davati desetinu služeći i donoseći svoje usluge svakom djelu koje je bilo potrebno. Ponovno su počeli zajednički štovati, dovodeći natrag čitave svoje obitelji da poštuju dom Božji i da više ne ostavljaju okupljanje Njegova tijela. Zatim, tri mjeseca od dana kad su bili probuđeni i kad su se vratili natrag na Božji plan, počeli su vidjeti blagoslove koje im je Gospodin predskazao.
I tako, dragi sveti i pastiri, imate li vi sposobnost čuti tu riječ od Gospodina kroz Hagaja pa i kroz samog Krista u Otkrivenju 2 i 3? Možete li iskreno reći: "O Gospodine, moje je srce otvoreno. Molim Te, Isuse, pokaži mi imam li žar koji sam jednom imao za Tvoj dom? Imam li radost koju sam jednom imao u Tebi? Čeznem li još uvijek da hodam u prisnosti s Tobom? Ili iznad Tvojih imam svoje vlastite interese?"
Dopustite mu da vam ponovno govori. I hodajte u blagoslovima koje vam je obećao dati kad izvršite djelo Njegova doma.