"Neka je hvaljen Gospodin... jer se udostoja da otkupi narod svoj i da nam podigne silna Spasitelja... kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja... da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane" (Lk 1,68-75).
Bog je ovo obećanje dao od početka svijeta zaklevši se zavjetom Abrahamu. Dvije strahovito velike milosti ugrađene su u ovo obećanje: prvo, doći će Spasitelj koji će nas spasiti "od naših neprijatelja" i drugo, Spasitelj će nam dati snagu da "služimo u svetosti i pravednosti pred njim... u sve naše dane".
Svi proroci ukazivali su na ispunjenje ove riječi u Kristu. Ova su se obećanja ispunila u Isusovoj pobjedi na križu. Tamo je Gospodin porazio sve sile i vlasti tame, pogazivši i satrvši svojom nogom sotoni glavu. Na Golgoti nas je Mesija spasio od svih naših neprijatelja.
Ali što da kažemo o drugom elementu ovog obećanja? Ono govori da nam je Krist priskrbio da sve svoje dane živimo bez straha. Kakva zapanjujuća misao: ostatak svojih dana na ovoj zemlji možemo proživjeti ne bojeći se ničega.
Dok razmišljam o ovom drugom vidu Božjeg obećanja, moram priznati da ga ja još nisam sasvim prisvojio. Pismo nam pokazuje da je čak i apostolu Pavlu trebalo dugo vremena dok nije došao na točku kad je živio bez straha. A što je s vama? Jeste li već dospjeli na to mjesto? Svi smo iskusili prvi dio obećanja: Krist je u naš život donio pobjedu nad demonskim neprijateljima. Ali što se tiče drugog dijela, života bez straha, osjećam da nas tek nekolicina uživa u istinskoj slobodi od straha.
Međutim, Bog nam ne bi dao ovo obećanje Saveza ne pokazavši nam kako da ga postignemo. Doista, Pismo jasno daje obrise puta za svakog vjernika da bi mogao živjeti i služiti mu bez straha.
Apostol Ivan ukratko to iznosi u jednom retku: "...savršena ljubav isključuje strah" (1 Iv 4,18). Štoviše, apostol kaže: "U ljubavi nema straha... A tko se boji, nije savršen u ljubavi" (1 Iv 4, 18). Ukratko, ako živimo u strahu, znamo da ne poznajemo savršenu ljubav.
Dopustite mi ovdje istaći da Ivan ne govori: "Savršena ljubav za Boga isključuje sav strah." On ne govori o nepokolebljivoj ljubavi ili o zreloj ljubavi u jednom kršćaninu, kao što to neki tumači sugeriraju. Tu ne započinje savršena ljubav za istinske vjernike.
Dakako, mi ljubimo Boga, to je neupitna činjenica. Ali pogledajmo što Ivan ranije u tom poglavlju kaže o savršenoj ljubav: "Ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i njegova je ljubav u nama savršena" (1 Iv 4,12). Prema Ivanu, prvo uočavanje savršene ljubavi jest bezuvjetna ljubav za našu braću i sestre u Kristu.
Kršćanin može reći da ljubi Boga, da vrši volju Gospodnju, da vjerno vrši djelo kraljevstva Božjega. Može biti štovalac i učitelj Riječi. Ali ako se ljuti ili govori protiv drugoga i ako ikoga isključuje iz Kristova tijela, hoda u tami i na njemu je duh smrti. Njegov čitav život i sva njegova dobra djela ne vrijede ništa. Pogledajte što Ivan kaže za njega:
"Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj" (1 Iv 2,9). Ivan kaže da je on u svakoj prigodi sablazan. I dodaje: "Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi svoga brata, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života" (1 Iv 3,14-15).
Ako vas zanima život bez straha, Ivan kaže da postoji put do njega. Doista, savršena ljubav tjera sav strah. A evo prvog koraka koji moramo poduzeti: "Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga" (1 Iv 4,11). Prvi korak je pozabaviti se s našim odnosima u tijelu Kristovu.
Prema Ivanu, tu započinje savršena ljubav. Ljubiti druge nije nešto što "bih mogao" činiti, već nam je zapovjeđeno da to činimo. U prijašnjem poglavlju Ivan kaže: "A njegova je zapovijed ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio" (1 Iv 3,23). "Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata" (1 Iv 4,21).
Jednostavno rečeno, trebali bismo ljubiti druge kao što je Krist ljubio nas. U tome ljubav postaje savršena. Međutim, što se misli pod ljubavlju za druge? To je više od opraštanja, daleko više. To znači oprostiti sve prijestupe drugih prema nama. To znači ponuditi im zajedništvo. To znači cijeniti ih jednako visoko kao i druge udove tijela. A to znači staviti im se na raspolaganje u vrijeme njihove potrebe.
Štoviše, ljubiti druge znači nikada ne donositi pogrešan sud ili povredu koja je bila učinjena nama ili našem ugledu. Ukratko, to znači oprostiti, zaboraviti i pokopati svu prošlost u moru zaborava u koje je Krist bacio sve naše grijehe protiv njega.
Znamo da Bog vidi naše srce. Dakle, svaki od nas treba pogledati u sebe i pitati se: "Svoje sam povrede stavio pod krv, ali jesam li doista oprostio onima koji su ih počinili? Je li 'ljubav za druge' svršeno djelo u meni? Ili me još uvijek tjera gorčina?"
Druga Ivanova poslanica govori da je hodanje u istini "Kristova nauka" (2 Iv 9). Što je točno ta nauka? Potpuna poslušnost Božjoj zapovijedi da ljubimo njegovo tijelo. "Ako tko dođe k vama, a ne donosi ove nauke, nemojte ga primati u kuću i nemojte ga pozdravljati! Tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim djelima" (2 Iv 10-11).
Ovo je teška riječ od Ivana. A u njoj je upozorenje da ne slušamo ogovaranja. Izbacujete li takve riječi ili ih gutate, telefonom, uz kavu ili čak u crkvi, onaj tko sluša jednako je kriv kao i ogovarač. Oboje se izruguju iz nauke Isusa Krista. Neka nam Bog pomogne da vidimo strahovite posljedice slušanja nedobrih priča, gorčine i detalja o ponašanju drugih te slušanja onoga tko se bijesan nabacuje jednostranom pričom i sije sjeme nesloge.
Ljubljeni, ova stvar opraštanja i ljubavi prema drugima jest zapovijed. Međutim, prema Ivanu, to je i dobar poziv u život slobode od straha. On kaže da nas Duh Sveti neće tjerati k toj istini već će nas pozivati, vabiti i nježno se s nama baviti: "A njegove zapovijedi nisu teške, jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet. A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera" (1 Iv 5,3-4).
Možda je teško ljubiti i oprostiti drugima, posebno onima koji su nas duboko povrijedili, ali Ivan nas uvjerava: "Ovo je sinovsko pouzdanje koje imamo u nj da nas uslišava ako što molimo po njegovoj volji. A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili" (1 Iv 5,14-15).
Kad naučimo ljubiti i oprostiti, Duh Sveti čupa korijenje neopraštanja iz našega srca te mu ne ostaje ni traga, ono zauvijek nestaje. Sad smo u stanju moliti za one kojima smo oprostili, imati dobre misli prema njima, čak im i služiti. Na kraju, vidimo ih očišćene istom krvlju koja je i nas očistila te jedno s nama u tijelu Kristovu. To je sâmo Isusovo srce.
Međutim, kad jednom sredimo tu stvar ljubavi prema drugima kao što je Krist nas ljubio, još jedan dio moramo uzeti u obzir. Vidite, ljubiti druge samo je djelomično savršena ljubav.
"A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama, i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. U ovome je njegova ljubav u odnosu na nas dosegla vrhunac da smo već sad sigurni u pogledu Sudnjega dana, jer kakav je on, takvi smo i mi u ovome svijetu" (1 Iv 4,16-17).
Pogledajte posljednji dio ovog odlomka. Ivan nam govori da mi sad živimo kao što je živio Gospodin: opraštajući našim neprijateljima i ljubeći ih. U nama nema nikakvih ostataka osvete, ljutnje, rasne predrasude, ništa što bi nas osuđivalo na Sudnji dan. Sad moramo poznavati ljubav Božju prema nama i potpuno joj vjerovati.
"U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe" (1 Iv 4,10). Vidite li što Ivan govori? Savršena ljubav znači i poznavati i vjerovati Božjoj ljubavi za nas.
Štoviše, Ivan govori da u toj ljubavi ne smije biti straha niti se u nju smije sumnjati. Zašto? Ako sumnjamo u njegovu ljubav za nas, živjet ćemo u muci: "Strah je muka" (1 Iv 4,18). Vjerovati u ljubav Božju znači znati da je Bog dan i noć strpljiv s našim neuspjesima. On čuje svaki naš vapaj, sprema svaku našu suzu u bocu, osjeća tjeskobu našega srca i suosjeća s našim uzdasima.
Ovaj vid ljubavi Božje živo je prikazan u Izlasku gdje je Gospodin nastojao svome narodu otkriti svoju narav punu ljubavi. Mojsiju je rekao: "Ja ću izbaviti Izraela", a Pismo govori: "Vapili su, i njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje" (Izl 2,23-24). "'Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu', nastavi Jahve. '...Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim'" (Izl 3,7-8).
Radeći opeke, porobljeni Izraelci nisu mogli ispuniti kvotu koju im je zadao faraon. Kako je, dakle, narod odgovorio na Božje obećanje da će ih izbaviti? "...ne htjedoše ga slušati; duhovi su im bili pomućeni od teškoga ropstva" (Izl 6,9).
Pitam vas, vjerujete li vi da Bog vidi vašu potrebu i stanje upravo kao što je vidio Izraelovo? Mi često ležerno kažemo: "Krist je sve", a kad se suočimo s krizom, kad jedna stvar za drugom ide krivo, kad su nam molitve neodgovorene, a nada za nadom nam je propala, spopada nas strah. Doista, podliježemo strahu kad god se u vezi s nečim pokolebamo u svome pouzdanju u Gospodina. Ali činjenica je da Bog nikada ne ostavlja ni jedno svoje dijete u vrijeme njegove tjeskobe, čak i kad stvari izgledaju apsolutno beznadne.
Ljubljeni, naša vjera nije stvarno vjera ako nije testirana do krajnjih granica. Kad je Gospodin izbavio Izraela iz Egipta, rekao je narodu: "Izveo sam vas iz ropstva da bih vas doveo k sebi." Zatim ih je vodio korak po korak na teška mjesta, gdje ih je tek čudo moglo spasiti. Bile su to teške, svladavajuće situacije, ali imale su vječnu svrhu: izgraditi u njima potpuno oslanjanje na Boga za sva sredstva.
Bog se obvezao da će za njih činiti nemoguće i da će im stvoriti put kad vidljiva puta neće biti da pođu njime. Gospodin je sve to što im je obećao i izvršio. Njegova je jedina želja za njegov narod bila da vjeruju da ih ljubi, da zna sve kroz što prolaze i da čuje svaki njihov vapaj. Sve što je htio bilo je da ih čuje kako kažu u čvrstoj vjeri: "Mojem Bogu ništa nije nemoguće!"
Koji je dokaz vjere? Odmor. Stav srca koje kaže: "Živ ili mrtav, Gospodnji sam. On mi je vjeran u svemu bez obzira kako je mračno." Pisac Poslanice Hebrejima misli na taj stav kad piše: "Prema tome, preostaje narodu Božjemu neki subotnji počinak" (Heb 4,9).
Što je dokaz da još nismo ušli u taj počinak? Strah. Kao što Ivan izjavljuje: "Savršena ljubav isključuje strah" (1 Iv 4,18). A Jakov opisuje posljedice prema nama ako ne počivamo u ljubavi Božjoj: "Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina" (Jak 1,6-7).
U toj priči Josip služi kao slika Krista. Njegova starija braća zamrzila su ga zbog njegova poštenja i besprijekornosti te su ga, kad su sreli neke trgovce koji su išli prema Egiptu, prodali u ropstvo. Nakon mnogo godina teških kušnji i trpljenja, Josip se podigao i postao faraonova desna ruka. Tada je primio objavu velike sedmogodišnje suše i savjetovao faraonu da počne spremati žito. Faraon je to činio tijekom plodnih godina, a onda je došla glad.
S obzirom da je nastala nestašica hrane, Josipov otac Jakov poslao je svojih deset sinova u Egipat da od faraona kupe žito. Ono što slijedi poznata je intrigantna priča: Josip je prepoznao svoju braću, ali ne i oni njega. Tijekom njihova razgovora, Josip je čuo priznanje njihova grijeha, ali oni nisu znali da ih on razumije. Rekli su: "Jao nama! Stiže nas kazna zbog našega brata; gledali smo njegovu muku dok nas je molio za milost, ali ga nismo uslišali. Stoga nas je ova nevolja snašla" (Post 42,21).
Kakva je bila Josipova reakcija na njihovo priznanje? "On se od njih udalji te zaplaka" (Post 42,24). Dok se priča dalje razvija, postaje jasno da se Josip u svome srcu izmirio sa svojom braćom. Iako su mu učinili strašnu nepravdu, Josip je žudio da se otkrije svojim bližnjima, da im padne oko vrata i da ih izljubi i pomiri se s njima.
Prema Pavlu, ovo odražava Božje srce prema nama. On piše: "Izmireni smo s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji" (Rim 5,10). "Bog koji nas je po Kristu pomirio sa sobom" (2 Kor 5,18). Dok smo još bili grešnici, Bog je kroz žrtvu svoga Sina na križu uklonio svaku prepreku koja nas je sprečavala da se pomirimo s njim. Štoviše, poput Josipa, i on žudi da otkrije svoje srce svojim ljubljenima.
Na kraju, Josip više nije mogao susprezati svoju ljubav za braću. "Briznu u plač... Onda će opet Josip svojoj braći: 'Primaknite se k meni... Nemojte se uznemirivati i prekoravati... jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu'" (Post 45,2.4-5). Josipova ljubav za braću malo je imala veze s njihovim priznanjem. Ona nije bila rezultat njihovih molitava, posta, nekakva dobrog djela ili iskrenih obećanja da će biti njegovi sluge. Sve je to bila stvar nezaslužene ljubavi.
Jednako je istina i za nas u odnosu na Boga. On nas je ljubio kad smo još bili grešnici, prije nego smo se pokajali, prije nego smo iskusili svetu žalost, čak i prije nego smo povjerovali u njega. Pitam vas, koliko više nas Bog sada ljubi kad smo prihvatili njegovu ljubav i primili njegovo milosrđe?
Ova velika ljubav iskazana je kroz način kako se Josip ponio prema obitelji kad su se jednom pomirili s njim: "Josip nastani svoga oca i svoju braću davši im u vlasništvo najljepši kraj egipatske zemlje" (Post 47,11). Josip se za svoju braću koja su se okrenula protiv njega brinuo i hranio ih šaljući im bezbrojna kola najfinijih egipatskih jela.
Ali i tada su ti ljudi još uvijek živjeli u strahu od Josipa. Kad im je sedamnaest godina kasnije umro otac, Josip i braća nosili su Jakovljevo tijelo natrag u Kanaan, gdje su ga pokopali s velikim svečanim naricanjem. Dok su bili tamo, Josipova su braća među sobom počela šaputati: "Što ako je Josip na nas ljut i pokuša uzvratiti nam za sve zlo koje smo mi njemu nanijeli" (Post 50,15).
I tako su otišli k bratu, pali ničice pred njim i u strahu mu se obratili: "Prije nego je otac umro, zapovjedio nam je da dođemo k tebi, priznamo svoj grijeh i molimo za milosrđe. Josipe, preklinjemo te da nam oprostiš. Bit ćemo tvoji sluge. Naši su životi u tvojim rukama."
Kako je Josip reagirao na to? "Na te riječi Josip briznu u plač" (Post 50,17). Kroz suze žalosti, ljubazno je govorio sa svojom braćom uvjeravajući ih: "Ne bojte se! Ta zar sam ja na mjesto Boga?" (Post 50,19). Vjerujem da nam Josipove suze govore koliko je bio povrijeđen. Neprekidni strah njegove braće duboko ga je povrijedio. Zamislite što je morao pomisliti: "Svojoj sam braći oprostio već prije sedamnaest godina. A sve to vrijeme živjeli su u strahu! Nikada nisu upoznali moje srce prema njima. I nikada nisu prihvatili moju ljubav."
Josipova braća nisu imala nijedan razlog bojati ga se. Međutim, zamislite njihovo razmišljanje sve te godine: nikada nisu uživali u Josipovoj skrbi, njegovim darovima, sredstvima, dobroti i ljubavi. Kao rezultat toga, nikada nisu bili opušteni i nikada nisu bili u stanju uživati u životu, nego su uvijek mislili o svojim prošlim grijesima i uvijek su donosili pogrešan sud o srcu svoga brata.
Josip se radovao u njima pokazujući svoju ljubav zagrljajima, poljupcima i suzama radosnicama. Veselio se da ih može blagosloviti i hvalisao se njima pred svjetovnim Egipćanima. Kroz se to, govorio im je: "Pomirili smo se. Ne zanima me što ste mi u prošlosti učinili; samo vam želim pokazati kakvo je moje srce prema vama." A oni su neprestano bili tjeskobni, bez radosti, opterećeni. Mislili su da je svaka njihova kušnja Božji način da im se osveti za njihov grijeh.
Žalosno, jednako je istina i za mnogi današnji Božji narod. Poput Josipa, Bog tuguje nad žalosti i boli koju mi sami sebi nanosimo jer ne počivamo u njegovoj ljubavi. Poslanica Hebrejima nam govori da Krist u slavi suosjeća s našim slabostima (vidi Heb 4,15). On suosjeća s našim bolima i povredama. Recite mi, ljubljeni, što vi činite s tom velikom istinom?
Evo što ja vjerujem da je najdublji razlog Josipovih suza. Ne to što su njegova braća donosila pogrešan sud o njegovu karakteru ili iskorištavala njegovu ljubav, nego ono što sam uzeo iz jedne stare duhovne himne: "O kakav mir mi često proigramo, o kakvu bol nepotrebno nosimo, jer sve u molitvi Bogu ne donosimo!"
Ako je Josip uistinu ljubio svoju braću i ako se stvarno radovao u njima, znamo da je bio ožalošćen zbog nepotrebne boli koju su godinama nosili. Sjetio se bolesnog straha koji su podnosili, mira i radosti koje su promašili, sve krivnje i osude, godinâ u kojima su bili vezani lancima straha. Vjerujem da je Josip zaplakao što već davno nisu došli k njemu da se time pozabave. Otvorio im je svoja vrata, ali oni nikada nisu pristupili.
Prema Ivanu, kad je naša ljubav usmjerena prema Riječi Božjoj i kad prihvatimo njegovu ljubav i brigu za nas te bezuvjetno ljubimo jedan drugoga, tek ćemo tada živjeti bez straha. I imat ćemo hrabrost na Sudnji dan. I bit ćemo u stanju sada ovdje živjeti kao što je i Krist živio: bez straha.
Kad sav strah nestane, u savršenoj smo ljubavi. Poslušajte ove riječi ispjevane od Davida: "Slava je i veličanstvo pred njim, sila i radost u Svetištu njegovu" (1 Ljet 16,27). Korijenska riječ za "radost" u Novom zavjetu znači "skakati od radosti". Božje srce skače od radosti nad onima koji uživaju puninu savršene ljubavi.
Upravo sada svijet tone u strahu. Čovječanstvo drhti nad globalnim zatopljenjem, nad strahom od terorističkih napada, nad nuklearnom vojnom, nad uzdrmanim gospodarstvom, nad zarazom od AIDS-a, nad masovnim ubojstvima, nad širenjem islama, nad političkim kaosom, nad povećanjem broja ovisnika o drogi, alkoholu i pornografiji. Pitam vas, kako možemo učiniti ikakav utjecaj za Krista ako nas muči isti duh straha kao i svijet? Kakvu nadu možemo ponuditi? I doista, kakvo Evanđelje propovijedamo ako nas ono ne mijenja i ne izbavlja od straha?
Bog je uspostavio Novi savez da svojoj Crkvi osigura ljubav i potpuno oproštenje grijeha... da nas uvede u spoznaju svoje radosti i sreće nad nama... sve zato da bismo mogli upoznati njegovo srce puno ljubavi za nas te živjeti sve naše dane bez straha. Razmotrite:
"...vraćat će se otkupljenici Jahvini. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci" (Iz 35,10). "Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Jahve je štit života moga: pred kime da strepim? Nek se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji" (Ps 27,1.3).
Već je davno nastupilo vrijeme da narod Božji sve preda u njegove ruke. Potičem vas, prestanite pokušavati smisliti svoj put iz nevolje. Umjesto toga, počivajte u sili Riječi Božje. Neka Gospodin još danas stavi radost u vas! Vaše će sretno srce zapanjiti sve oko vas koji su u strahu. "Bit ćeš predmet čuđenja i poslovica, i primjer svim narodima kamo te Gospodin odvede" (Pnz 28,37).