World Challenge Pulpit Series Newsletters

HITNA PORUKA

chris_wigginton — Tue, 10 Mar 2009 18:09:08 -0500

Duh Sveti me natjerao rasposlati ovu hitnu poruku svima s popisa primanja naših poruka te prijateljima i biskupima koje smo susreli širom svijeta.

DOGODIT ĆE SE NESREĆA KOJA ĆE POLJULJATI SVIJET. BIT ĆE TO TAKO UŽASNO DA ĆEMO SVI ZADRHTATI, ČAK I NAJSVETIJI MEĐU NAMA.

Deset sam godina upozoravao na dolazak tisuće vatri na grad New York. Ta će vatra progutati čitav megapleks, uključujući područja New Jerseya i Connecticuta. U velikim gradovima širom Amerike pojavit će se nemiri i gorjet će vatra, kao što smo prije više godina vidjeli u Wattsu u Los Angelesu.

Bit će nemiri i gorjet će vatra i u gradovima širom svijeta. Doći će do pljačkanja – uključujući i na Times Squareu u New Yorku. Ono što sada doživljavamo nije recesija, nije čak ni depresija. Mi smo pod Božjim gnjevom. U Psalmu 11,3 je zapisano:

"Kad su temelji uzljuljani što da učini pravednik?"

Bog sudi strahovit grijeh Amerike i nacija i uništava sekularne temelje.

Prorok Jeremija preklinjao je grešan Izrael: "Evo spremam vam zlo i snujem protiv vas osnove. Vratite se, dakle, svaki sa svoga zlog puta i popravite svoje putove i svoja djela.' Ali oni vele: 'Uzalud! Mi ćemo radije provoditi svoje osnove i činiti svaki po okorjelosti zloga srca svojega'" (Jer 18,11-12).

U Psalmu 11,6 David upozorava: "Na grešnike će izlit žeravu i sumpor, vjetar ognjeni bit će dio njine sudbine." Zašto? David odgovara: "Jer je pravedan Gospodin " (Ps 11,7). To je pravedan sud – upravo kao i sudovi Sodome i Noine generacije.

ŠTO ĆE ČINITI PRAVEDNI? ŠTO ĆE BITI S NARODOM BOŽJIM?

Prvo, dajem vam dragocjenu riječ koju sam primio za moju vlastitu uputu. Spremite hranu za tridesetak dana, toaletne potrepštine i druge neophodne stvari. U velikim se gradovima velike trgovine isprazne za sat vremena od znaka predstojeće katastrofe.

A što se tiče naše duhovne reakcije, imamo dvije mogućnosti. Sliku toga nalazimo u Psalmu 11: "Odleti u goru kao ptica." Ili, kao što David kaže: "Upro sam oči u Gospodina na njegovu prijestolju u nebu – 'Oči njegove motre, vjeđama proniče sinove ljudske'" (Ps 11,4). "Jahvi se utječem!" (Ps 11,1).

Ja ću reći svojoj duši: Nema potrebe bježati … nema potrebe skrivati se! Ovo je Božje pravedno djelo. Promatrat ću našega Gospodina na njegovu prijestolju; on svojim očima punim nježnosti i dobrote promatra svaki korak koji činim. Pouzdavat ću se u njega da će provesti svoj narod kroz bujice, vatru, nesreće, testove i kušnje svake vrste.

Upamtite: Ne znam kad će se ovo ostvariti, ali znam da nije daleko. Rasteretio sam vam svoju dušu. Učinite s ovom porukom po svome izboru.

Bog vas blagoslovio i čuvao!
U Kristu,
DAVID WILKERSON

Kad Bog Silazi

suansee_chan — Tue, 16 Dec 2008 13:25:00 -0600

Uvjeren sam da Gospodin pokušava prodrijeti do svoga naroda kao nikada ranije.

Kao što Pismo predskazuje, đavao je sišao s velikim gnjevom znajući da mu je vrijeme kratko. I upravo sada narod Božji treba veće izliće Duha Svetoga i nadnaravni dodir veći čak od onoga na Pentekost.

Sjetite se, Isusovi se sljedbenici na Pentekost nisu trebali bojati nuklearnog oružja. Nisu se suočavali s homoseksualnim brakovima u svome društvu. Nisu drhtali jer se gospodarstvo čitavog svijeta trese na rubu kolapsa. Očito je, da bismo se suočili s ovim posljednjim vremenima, potrebna nam je sila Duha Svetoga. To je bar jasno.

Doista, vapaj koji se danas čuje čuo se i u Izaijino vrijeme: "O da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima; pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi … Odvijeka se čulo nije, uho nijedno nije slušalo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio onima koji se u njega uzdaju" (Iz 63,19; 64,1-3).

Odakle je dolazio taj vapaj? Od proroka koji je tugovao nad mrtvilom naroda Božjeg, čovjeka koji je jasno znao što je potrebno: duhovno pohođenje od Gospodina. Izaija je govorio: "Gospodine, ne možemo dalje kao dosad, s istom mrtvom vjerskom rutinom. Potreban nam je dodir od tebe kakva nikada nismo upoznali." Ovaj vapaj došao je u vrijeme snažnoga proročanskog propovijedanja.

Izaijina proročka poruka čula se širom nacije. Bilo je to vrijeme velikih vjerskih okupljanja; zborovi, orkestri i narod ispunili su sinagoge. Narod je bio dobro poučen Pismu i držao je sve odredbe crkve. Međutim, usprkos svoj toj aktivnosti – učenju, raskošnim svečanostima i dobrim djelima – ozračje u sinagogama bilo je mrtvo. Vršenje Božjega djela narodu je postalo muka iz jednog razloga: u njihovim ritualima nije bilo ništa od Božje nazočnosti.

Prorok Mihej govorio je za Boga: "Narode moj, što sam ti učinio? Čime sam te zamorio? Odgovori mi" (Mih 6,3). Gospodin je izazivao svoju Crkvu: "Recite mi, što sam učinio da sam vas umorio? Pozivam vas da posvjedočite što sam učinio što je izazvalo vaše mrtvilo."

Dok je Izaija gledao po beživotnoj Crkvi, bio je potaknut reći: "Nema nikog da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe … Opustješe sveti gradovi tvoji" (Iz 64,6.9). U biti, Izaija je govorio: "Gospodine, blagoslovio si nas dobrim učiteljima, glazbom i programima. Ali nemamo tvoje nazočnosti, tvoje vatre, sile tvoga Duha Svetog. Ne vidim nikoga da te priziva. Gospodine, razdri nebesa, siđi i dotakni nas."

Ljubljeni, kakva slika današnje Kristove crkve! Blagoslovljeniji smo s više sredstava za evangeliziranje od bilo koje druge generacije. Imamo više medija za evanđelje, više knjiga, web stranica, televizijskih i radio programa nego ikada ranije. Sad su pastiri i zajednice obrazovaniji nego ikada. Imamo više znanja o Bibliji, čovječanstvu i nama samima nego ikada u povijesti.

Međutim, iz nacije u naciju kršćanin može ući u crkvu koja vjeruje u Bibliju i izaći iz nje, a da nije iskusio Isusovu nazočnost. Još je uvijek rijetko vratiti se s bogoslužja i reći: "Probuđen sam i ponovno živim jer sam bio u domu Božjem." Jednostavno rečeno, u mnogim crkvama djeluje vrlo malo sile Duha Svetoga. Po mom mišljenju, promašili smo Izaijin vapaj: "Gospodine, otkrij se. Dotakni svoj narod još jednom."

Isti vapaj čuo se i od sto dvadesetorice vjernika koji su se okupili u iznajmljenoj sobi u Jeruzalemu. Bilo je to vrijeme vrlo slično Izaijinom – razdoblje velikoga vjerskog svetkovanja, s mnoštvom koje je hrlilo u hram iz svih krajeva Izraela. Bila je to raskošna svečanost i sinagoge su vrvjele religioznim ljudima. Međutim, ta okupljanja bila su bez života. Ljudi su tu uglavnom bili promatrajući obrede.

Možda se pitate: "Kako to može biti? Bila je to generacije koja je sjedila pod gorljivim propovijedanjem Ivana Krstitelja. Bila je to generacije koja je promatrala Boga u tijelu, Isusa, kako hoda među njima i čini čudesa." No ipak su bili bez života, suhi, prazni.

Sam je Isus zaplakao nad tim vrlo religioznim ljudima. Vikao je: "Imate vanjski oblik pobožnosti i dajete milostinju, ali u sebi ste mrtvi. Revni ste u svojim ritualima, ali u vašim srcima uopće nema života." Nisu ih probudili ni znaci ni čuda koja je Isus činio. Nisu bili dotaknuti ni kad je izbacivao demone oslobađajući ljude koji su godinama trpjeli u demonskom ropstvu. Na kraju su ga čak odbacili, odbijajući Božju ponudu milosti.

Međutim, Gospodin nikada nije digao ruke od svoga naroda. Isus je prorokovao svojoj sto dvadesetorici: "Spustit ću kišu svoga Duha na svako tijelo." Da bi ih pripremio za to, rekao im je: "Idite u Jeruzalem i ostanite ondje dok ne dođem."

Kristova poruka njegovim sljedbenicima bila je u biti ovo: "Kad budete zajedno, oganj će pasti na čitavu zajednicu i vaša će se srca rastaliti. Moj nadnaravni oganj uklonit će sva brda – u vašim bližnjima, u ostalim Židovima i u svim nacijama. Rastalit će se brda tvrdoće i nevjere i tisuće će biti spašene u jednom satu. Sâmo spominjanje mog imena osvjedočit će i uvjeriti mnoge."

Dok su se ova sto dvadesetorica vjerno okupljala u gornjoj sobi, nisu čekali neki određen datum na kalendaru. Biblija kaže: "…svi bijahu jednodušno na istome mjestu" (Dj 2,1). To znači da su se skupljali kao jedno tijelo s jednim naumom – da će vidjeti ispunjenje Isusa obećanja. Njihov je vapaj bio isti kao u Izaijino vrijeme: "Gospodine, razdri nebesa i siđi. Neka se sva brda opozicije, ljudske i demonske, rastale u tvojoj nazočnosti da bi izgubljeni mogli biti spašeni."

Znamo što se dogodilo: Duh Sveti je pao s vidljivim ognjem koji se pojavio na glavama učenika. Ovo sveto izliće odvelo ih je na ulice Jeruzalema gdje je tisuće beživotnih vjernika vidjelo i čulo što se dogodilo. Odmah je Duh pao na to mnoštvo taleći svako brdo opozicije. Petar se digao da propovijeda i iznenada su se oni koji su odbacili Isusa – mase koje su otvrdnule svoja srca – rastalili na spomen Kristova imena. I tri je tisuće ljudi zavapilo da se spasi.

Pogledajte što je Bog u tom trenutku učinio. Svuda širom svijeta u ono su vrijeme bili ratovi, bune, carstva su porobljavala narode; bilo je to vrijeme velikog mraka. Mnogi milijuni bili su zaposleni baveći se trgovinom kad su pristajali teretni brodovi i karavane trgovaca prolazile zemljom. Međutim, Božje je zanimanje bilo na sto dvadesetorici poniznih svetih koji su bili okupljeni u maloj iznajmljenoj sobi i molili, te se usredotočio na njih. Što nam to govori? Jednostavno rečeno, kad Bog pali šibicu, potrebno je suho pruće da uhvati vatru. Kad je na Pentekost njegov Duh zapuhao na one svete, treperavi plamen postao je vatra koja je ubrzo zahvatila cijelu zemlju.

Naš Gospodin ima sveti ostatak u svakom narodu. Upravo sada on priprema ljude koji su se pokrenuli da ga dohvate. U malim crkvama i okupljanjima širom kugle zemaljske – u Kini, Indiji, Europi, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi – diže se vapaj koji postaje sve žarči: "O, Bože, razdri nebesa i siđi. Pošalji oganj svoga Duha Svetog. Rastali sve tjelesno i očituj svoju nazočnost."

Oni znaju da se Isusove riječi učenicima odnose i na njih: "Moj će Duh sve promijeniti u jednom trenutku. Sva brda tvrdoće i nevjere rastalit će se i dojurit će svi koji su sad protiv vas." Kad se to dogodi, neće biti reklamiranja tog događaja – neće biti televizijski kamera, senzacionalnih evanđelista, organizatora koji "izmišljaju" probuđenja. Umjesto toga, bit će samo očajni i gladni ljudi koji čekaju na Gospodina da im se otkrije u svojoj slavi i spasonosnoj sili.

Narod Božji zna da je on u ova uznemirena vremena jedini izvor pomoći, a ubrzo će i svijet to znati. Dok gospodarstvo širom svijeta tone sve dublje, dok Iran i Rusija sve više prijete i globalne se nesreće sve više pojavljuju, ljudi neće trpjeti poruke samoispunjenja. U svijetu koji juri van kontrole zahtijevat će spoznati stvarnost Božju.

A obećanje koje je Bog dao Izaiji odnosi se i na današnji dan: "Odvijeka se čulo nije, uho nijedno nije slušalo, oko nijedno nije vidjelo, da bi koji bog, osim tebe, takvo što činio onima koji se uzdaju u njega (koji čekaju na njega)" (Iz 64,3). Bog će činiti nove i svježe stvari, stvari za koje se ranije nije čulo, stvari koje čak ni njegov narod nije mogao nazrijeti. Pavao kaže da ćemo iskusiti te divne stvari: "Nama je to Bog objavio po Duhu" (1 Kor 2,10).

Tko će primiti to obećano izliće? "Oni koji se uzdaju u njega (koji čekaju na njega)." Riječ za "čekati" ovdje znači "vezati zajedno", "okupiti zajedno". U ovom slučaju, Božji se narod skuplja i veže zajedno s jednom namjerom i držeći se jednoga obećanja: da će on sići svojom nazočnošću i rastaliti sva srca.

Zahvaljujući sve većoj gladi koju vidim u Kristovom tijelu, tu su i drugi dokazi:

1. Tu je bujica radosti bez obzira što stvari postaju sve mračnije. To je jedan od najsigurnijih dokaza da je Duh Sveti počeo nadnaravno djelovati. Duh radosti izlijeva se nad narodom Božjim i oni ga trijumfalno slave usred mračnih vremena: "Pomažeš onima što pravdu čine radosno" (Iz 64,5).

U danima koji dolaze, ta će radost biti sredstvo naše snage. Naša služba prima izvješća sa svih krajeva svijeta koja govore kako Crkva doživljava nadnaravnu radost u najgorim uvjetima. To se događa među običnim kršćanima koji su molili Gospodina da ih razbudi. Njihova su se brda straha rastopila poput voska i sad kliču od radosti.

2. Kad Duh Sveti dolazi poput bujice kiše, on povikom budi Kristovu zaručnicu. Što je povik Duha? "Zaručnik dolazi! Iziđite mu u susret!" (Mt 25,6).

Tragično, ali poruka o Kristovom drugom dolasku gotovo je nestala s današnjih propovjedaonica. Sadašnja generacija pastira, evanđelista i pisaca rijetko spominje Isusov skori povratak. Čak i na Internetu, gdje su bezbrojne poruke koje govore o Crkvi, nema ni glasa o Kristovom dolasku. Međutim, Ivan kaže da će povik Crkve u posljednjim danima biti: "Duh i zaručnica vele: 'Dođi!' Tko čuje, neka rekne: 'Dođi!' Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života" (Otk 22,17).

Recite mi, gdje su glasovi koji viču: "Dođi, Gospodine Isuse!"? Krist je upozorio svoju Crkvu: "Dakle: bdijte, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin" (Mt 24,42). "Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate" (Mt 24,44). "Njegova se zaručnica opremila" (Otk 19,7). Gdje je Crkva koja bdije, čeka i čezne za Isusom?

Isus je imao stroge riječi za one koji će se rugati njegovom skorašnjem povratku: "… zli sluga u srcu svome kaže: 'Moj gospodar neće doći zadugo' i počne … jesti i piti s pijanicama, (ali) doći će gospodar njegov u dan kad ga ne očekuje i u čas koji ne poznaje" (Mt 24,48-50).

Pitam vas, je li ikada postojalo vrijeme kad je čovječanstvo bilo tako gramzljivo? Slavlje je završilo – gospodarstva čitavog svijeta se tresu – međutim, mnogi, uključujući mnoge u Crkvi, to poriču. Upravo sada, Duh Sveti se izlijeva da probudi zadrijemalu Crkvu da se pripremi za njegov dolazak: "Ovaj svijet nije vaš dom. Dakle, probudite se! Pripremite se za susret sa svojim Zaručnikom!"

Znam da Biblija kaže da je sotona sišao u ovim posljednjim danima s velikim gnjevom. Ali ne mogu zamisliti da bi Bog dopustio sotoni i njegovim silama da slobodno napadaju Crkvu bez dolaska Duha Svetoga u još većoj sili i očitovanju.

Znam da Biblija kaže da će zli ljudi postajati gori i pokvareniji i da će doći do velikog otpada. Znam da kaže da će ljubav mnogih ohladnjeti i da će mnogi doživjeti brodolom vjere. Znam da kaže da će doći lažni propovjednici da prevare mnoge i da će ljudi više ljubiti požudu nego Boga. Znam da kaže da će čak i Božji izabrani biti jako kušani. I znam da će mnoge crkve postati mlake što će se više Kristov dolazak primicati.

Ali, ljubljeni, ništa od toga ne može spriječiti djelo Duha Svetoga. Ništa ne može utišati povik pobjede koji on donosi. Ništa ne može zadržati veliki val trijumfalnog slavljenja koji dolazi. Ništa ne može ugasiti njegovu vatru i zaustaviti njegovu kišu da ne pada.

Dragi sveti, potičem vas da se pripremite za one na vašem radnom mjestu koji će doći pitajući: "Znam da si kršćanin. Tako sam uznemiren s onim što se događa na svijetu. Molim te, reci mi, što ti vjeruješ." Svakoga poniznog pastira male crkve i svakoga vođu nevidljive molitvene grupe potičem: Kamo god ste pozvani, Duh Sveti želi doći među vas, dotaći vas i probuditi. Hoćete li to vjerovati?

Jedino na što su ona sto dvadesetorica učenika morala staviti svoju ruku bilo je Isusovo obećanje da će doći. I došao je sa silom koja nije bila vidljiva u svoj povijesti. Isto tako i danas, sve što moramo zgrabiti jest obećanje našega Gospodina. On obećava svima koji će ga slijediti: "Predajem vam kraljevstvo" (Lk 22,29).

Gospodin sada čuje vapaj svoga naroda širom svijeta te izlijeva svoga Duha Svetog s njegovim vlastitim povikom: "Dođi, Gospodine Isuse" (Otk 22,20). Dok Duh pada i budi naša srca, neka to bude i naš povik: "Isus dolazi! Iziđimo mu u susret!"

U VRIJEME NEVOLJE NAROD BOŽJI NEĆE BITI POSTIĐEN

suansee_chan — Mon, 15 Dec 2008 13:50:25 -0600

Kad sam počeo raditi na ovoj poruci, Wall Streel Journal izvijestio je da je čitav svijet pao pod veliki oblak straha. U svim nacijama narod je sad paraliziran od svjetskih događaja. Odmah sam se sjetio članova naše crkve Time Square. Oni ne pokazuju takav strah. Naprotiv, iako smo svi vrlo ozbiljni u vezi s ovim vremenima, imamo i duboku radost.

Tada sam bio odveden do Psalma 37 kojega je napisao David: "Jahve se brine za život čestitih, dovijeka će trajati baština njihova. Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi" (Ps 37,18-19). Tu je predivno proročanstvo za narod Božji i ono se ispunjava pred samim našim očima.

Ukratko, Psalam 37 nam govori da se Gospodin diže na akciju protiv društava čiji su grijesi rasrdili nebo. David proriče: "…jer će se ruke zlotvora slomiti" (Ps 37,17). Međutim, ovaj je isti psalam i jedna velika nada. On sadrži nevjerojatno obećanje onima koji se potpuno pouzdaju u Gospodina.

Prvo, došlo je vrijeme kad Bog više ne može podnositi pohlepu, gramzljivost i odvratnu prijevaru koju zlikovci čine nad siromašnima i potrebitima. Davidovo proročanstvo govori o iznenadnom gubitku financijske moći: "A bezbošci će propasti, dušmani Jahvini povenut će ko ures livada, poput dima se rasplinuti" (Ps 37,20). Iz ovoga se može zaključiti da će bogatstvo moćnih iznenada proždrijeti vatra. Bogati će se iznenada pretvoriti u dim poput ulja na vatri.

Govorim o onome što se događa našem gospodarstvu. U roku od dva tjedna, nestalo je više od četiri trilijuna našega bogatstva. Sad nam je rečeno da će i novi trilijuni otići u dim. Zbog loših vijesti, širom svijeta potresaju se tržišta dionica te brokeri plaču i nariču.

Neću ulaziti u razloge zašto vjerujem da Bog mora djelovati. Ali mogu reći ovo: Znamo da naš Bog ne spava. Dolazi vrijeme za koje Izaija govori da je "Jahvi ovo dan odmazde, godina naplate da Sion osveti" (Iz 34,8). "Svagda sam pružao ruke narodu odmetničkom koji hodi putem zlim, za mislima svojim, narodu koji me bez prestanka u lice srdi … neću ušutjet dok im ne platim" (Iz 65,2-3.6).

Ono što vidimo da se događa našem gospodarstvu nije samo Božja osveta. Tu se radi o samoj časti i slavi Svevišnjeg Boga. On neće stajati postrance dok zli kleveću njegove putove. Ezekiel piše: "Ide vrijeme, bliži se dan! Tko kupuje, neka se ne raduje, a tko prodaje, neka ne tuguje, jer se gnjev izlijeva na sve bogatstvo njegovo … Trube trublje i sve je spremno, ali nitko ne kreće u boj, jer gnjev se moj izlijeva na sve bučno mnoštvo" (Ez 7,12-14). Usred pokvarenosti, Bog je zatrubio u trubu upozorenja, ali upozorenje je bilo ignorirano.

Isto tako, i Pavao opisuje naše vrijeme kad piše: "U posljednje će doba nastati teška vremena … zli ljudi i varalice, ujedno zavodnici i zavedeni, napredovat će iz zla u gore" (2 Tim 3,1.13). Sjetite se ogromnih hipotekarnih tvrtki koje su zavele i prevarile siromašne, neuke i nezaposlene. Ti su ljudi bili izmanipulirani da potpišu za hipoteke koje nikada neće moći otplatiti, a kad je dan naplate došao, ostali su bez svojih domova. Ugledne banke propale su zbog nepoštenja, ali njihovo je rukovodstvo iskočilo na "zlatnim padobranima" višestrukih milijuna.

Čitao sam o jednom takvom rukovodiocu koji je priredio skupu zabavu znajući sasvim dobro da mu tvrtka propada. Zabava s plesom trajala je cijele noći, a alkohol je tekao u potocima. On i ostali divlje su tulumarili iako su znali da će stotine tisuće izgubiti svoje domove. U potpunosti se ispunjava proročanstvo iz Sefonije 1,9: "…preko praga (siromašnih) poskakuju, koji Dom Gospodara svojega pune…"

Što mislite, kako dugo će Bog trpjeti takvo ludilo, takvo ismijavanje iz njegova imena? Gospodin ima posljednju riječ na tu temu te kaže: "Kaznit ću (ih) u taj dan …" (Sef 1,9). Ukratko, "Posramit ću ih." "Mačem će vlastito srce probiti, slomit će se njihovi lukovi (bogatstvo)" (Ps 37,15). Čak i dok ovo pišem, dva milijardera "iskaču" jer im je bogatstvo nestalo preko noći.

Evo teme moje poruke: "Jahve je oslon pravedniku … neće se postidjeti u vrijeme nevolje" (Ps 37,17.19). Možda se pitate što to točno znači? Jednostavno ovo: Bog je vjeran ne samo u plaćanju jaucima, nego i u svojim obećanjima. David zapravo govori: "Pogledaj oko sebe i vidi kako Bog drži svoju Riječ. Njegova se upozorenja sad vide u naslovima vaših novina i njegova djela u vašim medijima. Pitam vas, neće li Bog održati i svoju Riječ da će sačuvati svoje izabranike?"

Razmislite o ovome: Što god se u svijetu događa – kako god su vijesti strašne, kako oštro se svijet trese i gospodarstvo posrćući ide prema slomu – narod Božji neće ostati postiđen. Doista, Gospodin će postupiti prema našoj vjeri da nam ispuni svoju Riječ. Možda ćemo trpjeti, ali on će se pojaviti svima koji se u potpunosti pouzdaju u njega. Svijet nikada neće biti u stanju reći: "Vaš Bog nije održao svoju Riječ."

Možemo biti sigurni, u danima koji su pred nama suočit ćemo se s nemogućim situacijama. Ali naš Gospodin kaže da je on Bog nemogućega i da čini čuda kad nema ljudskog odgovora. Zapravo, on dragovoljno stavlja svoj ugled u ruke svoga naroda pozivajući nas da ga obvežemo na njegovu Riječ. Možda mislite: "Ali Bog sâm može obraniti svoje vlastito ime. Ne treba mene." Nije tako! Bog je odabrao svoj narod da bude njegovo svjedočanstvo ovom obamrlom svijetu. I on nas poziva da ga otvoreno obvežemo da učini što je obećao.

Vidite, u očima svijeta Bog je uvijek na kušnji. Nevjernici uvijek promatraju kad se mi suočimo s nemogućim situacijama i govore: "Ovaj pjeva o Bogu koji stvara put da ga izbavi. Sad ćemo vidjeti hoće li mu Bog odgovoriti. Hoće li uspjeti ili će završiti postiđen?"

U Isusovo vrijeme skeptici su govorili slične stvari kad je Isus bio razapet: "Ovaj se čovjek hvalio da će ga Otac podići iz mrtvih. Sad ćemo vidjeti. Hoće li biti uskrsnuće ili sramota?" Isus nije bio gluh na to ismijavanje. Ali je znao nešto što oni nisu znali: njegov Otac nikada ne bi dopustio da ostane postiđen. Bog ga ne bi iznevjerio izbaviti zbog svoga vlastitog imena.

Postoje vremena kad se čini kao da se Bog neće pokazati – da će njegov narod ostati postiđen i očajan – ali cijela priča još nije ispričana. (Križ je bio jedno takvo vrijeme.) Ono što mi usred krize ne shvaćamo jest da je na kocki vlastita Božja čast. Kroz čitavu Bibliju on je imao ljude čija je vjera, čvrsta poput kremena, dokazivala njegovu vjernost usred najtežih vremena. Ti su sluge bez srama obvezivali Gospodina da djeluje, stavljajući njegovu čast na kocku dok su se za izbavljenje pouzdavali u njega.

Ovdje je bila ljudski nemoguća situacija. Izrael je bježao od egipatske vojske, ali se našao zarobljen s jedne strane morem, a s druge planinama. Upravo je tu Mojsije obvezao Boga na njegova obećanja. Već je prorokovao da će Bog odvesti Izraela u obećanu zemlju i sad je pred očima svih na kocki bio Gospodnji ugled.

Mogu čuti kako se vraćaju izvješća da je faraon uhvatio Izraela u zamku. Sav je Egipat očekivao da će vidjeti Izraelce kako se vraćaju u lancima. Već su se planirale parade koje će slaviti faraonovu pobjedu, uzvisujući zlatne idole iznad Izraelova Boga. Kakva je bila Mojsijeva reakcija na tu krizu? S ogromnim morem pred sobom, povikao je: "Idemo naprijed!" Mojsije je tako vjerovao u Božju skrb i pouzdavao se u njegovu riječ da će odvesti Izraela u zemlju obećanja da je izjavio: "Znam da je Gospodin vjeran. Stajat ću na njegovoj riječi!"

Razmislite o posljedicama takve vjere! Da se Crveno more nije čudesno razdvojilo, Mojsije bi bio smatran budalom. Izraelci bi se vratili u ropstvo i više se nikada ne bi vjerovalo Bogu. Međutim, svi znamo što se dogodilo. Kad je Mojsije pružio ruku, vode su se razdijelile i narod je prelazio po suhu tlu. Kažem vam, nitko tko se u potpunosti pouzdaje u Boga neće ostati posramljen. On će izbaviti na temelju svoga obećanja, radi svoga vlastitog imena.

Šest je dana Izrael marširao oko neprobojnog grada Jerihona govoreći: "Ovi će se zidovi srušiti." Za ljude unutar Jerihona, ovo je zvučalo apsolutno glupo. Vjerojatno su se smijali i rugali. Zatim je konačno sedmoga dana narodu Božjem bilo zapovjeđeno da maršira ne samo jednom nego sedam puta. U toj točki vjerojatno su se i Izraelci osjećali glupo i mislili: "Ništa se nije dogodilo prvih šest dana. Ovo sad izgleda očajno. Posramit ćemo se ako se ti zidovi ne sruše."

Ali takve misli nikada nisu ušle u Jošuin um. On je rekao: "Znam što sam čuo od Gospodina i znam da on sve može." Obvezao je Boga na njegovo obećanje, stavljajući na kocku njegovu slavu. Znamo što se dogodilo: "Kada se zaori glas truba i bojni povici naroda, padoše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se našao, i osvojiše ga" (Jš 6,20). Kad djeca Božja obvežu Boga na njegovu Riječ, nikada ih neće postidjeti.

Daniel i trojica hebrejskih mladića odbili su pokloniti se u štovanju pred Nabukodonozorovim šezdeset lakata visokim zlatnim kipom. Ostali su odlučni u tome i nakon što su bili osuđeni na smrt u užarenoj peći. Kad se pokvareni kralj rugao: "Koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje" (Dn 3,15), mladići su obvezali Gospodina na njegovo obećanje: "Ne treba da ti odgovorimo na to. Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći … No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao" (Dn 3,16-18). Tako su bili uvjereni da će Bog proslaviti svoje ime da su se dragovoljno suočili sa sigurnom smrću.

Ugledni vođe iz cijele zemlje okupili su se za to pogubljenje: satrapi, namjesnici, upravitelji, savjetnici, rizničari, suci, namjesnici pokrajina. Nabukodonozor je odredio da se peć sedam puta jače zagrije nego obično; bila je tako užarena da je usmrtila sluge koji su vodili brigu o njoj. Mnoštvo je bilo zaprepašteno uzvikujući: "Ovi ljudi ne mogu preživjeti. Past će mrtvi prije nego se približe peći. Nikakav Bog ne može ih izbaviti od takve sudbine." Još je jednom Gospodnje ime bilo na kocki. Ako ne posreduje, njegovo će ime među narodima biti oklevetano.

Ali Gospodin nikada ne sramoti one koji se u potpunosti pouzdaju u njega. Pismo govori da se sam Isus pojavio u peći da zaštiti i utješi svoje sluge. Hebrejski su mladići izašli iz vatre bez mirisa od ognja na sebi.

Pismo kaže da se Ezekija bojao Boga: "Prionuo je uz Jahvu …" (2 Kr 18,6). Tijekom njegove vladavine, Jeruzalem su opsjeli Asirci, velika svjetska sila onoga vremena. Ova ogromna vojska već je porobila Samariju i judejske gradove, a sad je opkolila Jeruzalem. Njihov se zapovjednik rugao: "Svladali smo bogove svih naroda. Očekujete li da će vas vaš Bog izbaviti?"

Još jednom, sâm je Gospodin bio na kušnji. Pred cijelim kraljevstvom, pred Izraelovim neprijateljima, čak pred narodom Božjim, ispitivana je bila njegova vjernost. Što ako ne posreduje? Što ako ujutro baraža strelica padne preko gradskih zidina? Pogani će se naslađivati i Riječ Božja bit će obezvrijeđena.

Dok se kriza povećavala, Izaija je sve to izbliza promatrao. On je primio riječ od Gospodina i u potpunosti se pouzdavao u nju. Sad je obvezao Boga na tu riječ, stavljajući Gospodnji ugled na kocku. U biti je molio: "Bože, moj ugled nije važan. Ako nas ne izbaviš, ja se uvijek mogu sakriti u pustinji. No na kocki je tvoja čast."

S time je mirno rekao Ezekiji za asirskog zapovjednika: "U ovaj grad on ući neće, ovamo strijele svoje neće izmetati, k njemu neće ni štit okrenuti, niti oko njega nasipe kopati. Vratit će se putem kojim je i došao, u grad ovaj neće ući – Jahvina je riječ. Grad ću ovaj štitit, spasiti ga, sebe radi" (2 Kr 19,32-34).

Bog nikada neće dopustiti da njegov narod koji se pouzdaje u njega bude postiđen, zbog toga je te noći izvršio silno čudo. Pismo govori da je sto osamdeset pet tisuća asirskih vojnika misteriozno pomrlo prouzročivši veliku paniku te je silna vojska pobjegla. Bog je još jednom obranio svoj narod, sebe radi.

Kad su se ova dvojica učenika približili hramu, naišli su na prosjaka koji je bio hrom od rođenja. Petar i Ivan vjerojatno su već mnogo puta ranije prošli pored njega, ali ovaj put su zastali. Mnoštvo na tržnici čulo je Petra kako kaže prosjaku: "Pogledaj u nas … u ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodaj" (Dj 3,4.6).

Petar je pozvao Gospodina da djeluje, s vlastitom Božjom slavom na kocki. Mnoštvo je među sobom vjerojatno govorilo: "Kakav glup propovjednik. Traži čovjeka koji je čitav svoj život hrom da se digne i hoda." Vjerujem da su ti ljudi bili spremani smijati se i izrugivati iz Petra i Ivana.

A onda se neki čudan osjećaj pojavio u nogama hromog čovjeka. Najprije je pomakao gležnjeve. A onda se taj osjećaj pomakao uz njegove listove prema bedrima. Počeo se meškoljiti, a onda se odgurnuo i digao. Na čuđenje mnoštva, čovjek je počeo skakati i plesati.

Pitam vas, što bi bilo da Bog nije djelovao? To uopće nije bilo upitno za Petra koji je obvezao svoga Boga da djeluje. Gospodin nikada neće posramiti one koji se pouzdaju u njega!

Razmišljajte o ovim biblijskim događajima! U svakom pojedinom na kocki je bilo sve zbog čega je Krist došao na zemlji i za što je umro. Međutim, kroz čitav Stari i Novi zavjet preživjeli su Božji plan, naum i ljudi. I u svakom tom slučaju Bog je pozvao svoju djecu ne samo da se pouzdaju u njega, nego i da mu vjeruju da čini čuda. Recite mi, traži li Gospodin nešto manje od naše generacije?

Promotrite svjedočanstvo koje smo iznijeli o našem slavnom Gospodinu. Rekli smo da on proviđa, nazivajući ga Jahve Jire. Iznosili smo njegova obećanja da se brine za svoju djecu. Sad su još jednom njegovo ime i njegova čast na kocki. Ako ga obvežemo da djeluje, on obećava: "… učinih radi svoga imena, da se ono ne kalja pred narodima kojima ih naočigled izvedoh" (Ez 20,14). On u biti govori: "Kad sam izbavio Izraela, to nije bilo u nekom skrivenom kutu. Činio sam za njih čuda pred cijelim svijetom. A sad želim to isto činiti i u vašoj generaciji."

Dragi sveti, suočavate li se sa situacijom koju još niste predali Bogu? Jeste li zaključili da vas samo čudo Gospodnje može izbaviti? Možda nećemo iznaći kako će Bog učiniti svoje izbavljenje; to nitko nije ni u Bibliji. Ali znamo ovo: samo jedan od njegovih anđela može natjerati u bijeg sto osamdeset pet tisuća ljudi. Gospodin nikada neće dopustiti da njegov narod bude posramljen!

Upravo nam sada govori kao što je rekao Izraelu: "Pozvao sam vas iz vaših grijeha. I postavio sam vas pred očima svih oko vas da možete proslaviti moje ime. Ja sam onaj tko vas je pozvao. I ja ću vas izbaviti pred očima bezbožnika, svoga imena radi." Hoćete li, dakle, sad hodati u onome što propovijedate i tvrdite da vjerujete? Hoćete li obvezati Boga na njegovu Riječ da njegovo ime bude proslavljeno pred mnogima?

Svi možemo za ova vremena prisvojiti Davidovu molitvu: "A ti, o Jahve, rad imena svog zauzmi se za mene, spasi me, jer je dobrostiva ljubav tvoja" (Ps 109,21). Bog nikada neće posramiti svoj narod koji se pouzdaje u njega. Održat će vam svoju Riječ jer je na kocki njegova vlastita čast.

VRIJEME ZA PLAČ I VRIJEME ZA BORBU

suansee_chan — Mon, 24 Nov 2008 17:17:25 -0600

Čitajući Stari zavjet, otkrivam kako mi je vjera vrlo ohrabrena primjerom koji je ostavio David. Ovoga čovjeka pogodila je strašna nesreća koja je dovela do toga da mu je život bio ugrožen od njegovih najbližih. Zadivljen sam Davidovom odlukom da usred svoga pogibeljnog trenutka dobije riječ od Boga.

Evo tog prizora: David i njegova skupina od šesto odanih ljudi bježali su od kralja Šaula koji ga je htio ubiti. U jednom trenutku, ova mala vojska utaborila se u gradu zvanom Siklag, gdje su smjestili svoje obitelji. Odatle su otišli u bitku, ostavljajući svoje žene i djecu sigurne iza sebe.

Nakon bitke, Davidu i njegovoj vojsci bilo je potrebno tri dana da se vrate kući. Za to vrijeme njihovo su mjesto iznenada napali Amalečani. Ovaj žestok neprijatelj oteo je Davidovu obitelj i obitelji njegovih ljudi te spalio čitavo mjesto. Zamislite prizor kad se vratila Davidova vojska: "Kad (su) došli u grad, vidješe da je grad spaljen, a njihove žene, njihovi sinovi i njihove kćeri odvedeni u ropstvo" (1 Sam 30,3).

Ovi hrabri ljudi vjerojatno su ostali bez riječi kad su otkrili što se dogodilo. Bilo je to tako iznenada i tako katastrofalno da sve to nisu mogli ni shvatiti. Zamišljam ih kako zabezeknuti i zbunjeni hodaju okolo vapeći u agoniji: "Kako se to moglo dogoditi? Zašto je Bog to dopustio?" "Tada David i ljudi koji bijahu s njim podigoše glas i plakahu dok im nije ponestalo snage za plač" (1 Sam 33,4).

Ovaj prizor iz Davidova života pokazuje nam da kad dođe nesreća definitivno postoji vrijeme za plakanje. Pismo opisuje Davidove vojnike kao "hrabre ljude", misleći time da su to bili ljudi koji su otvrdnuli u borbama i nisu plakali. Ali ovaj nesretan događaj naveo je ove hrabre ljude da snažno zaplaču.

Na kraju krajeva, to nije bila mala nesreća. Nisu oni zaplakali samo zbog gubitka domova, stoke i usjeva; to bi brzo prebrodili. No njihove su duše bile probodene prijetnjom njihovim ljubljenim ženama i djeci. Ali ono što je slijedilo iza ovoga prizora bilo je za Davida čak pogubnije: "David se našao u velikoj nevolji, jer su ljudi počeli govoriti da će ga kamenovati, budući da su svi bili ogorčeni" (2 Sa 33,6).

Vjerujem da kroz sva današnja burna i kaotična događanja u svijetu Bog ruši pohlepu, gramzljivost i ponos. Uvjeren sam da ne može dulje dopuštati seksualne perverzije da unište dušu čitave generacije. I vjerujem da su istospolni brakovi postali plamište Božje odmazde.

Razdoblje povijesti koje opisuje Izaija puno je plakanja, straha i drhtanja. Međutim, Gospodin je dao Izaiji riječ jamstva za njegov narod: "Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi'" (Iz 35,3-4).

U biti Gospodin govori: "Ukrijepite iscrpljene. Izgrađujte one među vama koji su slabi. Hrabrite one koji se boje i puni su tjeskobe. Recite im: 'Nema potrebe za strahom. Sve je to djelo Gospodnje. Kroz sve to on će svoj narod sačuvati. On to čini da vas spasi."

Ljubljeni, kad dođe strašna kriza, čak i najpobožnijima među nama zadrhti srce i dožive iznenadan nalet straha. U takvo vrijeme nije grijeh imati iznenadan trenutak duboke tjeskobe. Doista, kad je Gospodin dao Izaiji ovu riječ, on je uvjeravao da nitko tko je svladan užasnom situacijom neće njome biti zgažen. Htio je da svako umorno i uznemireno srce čuje: "Ne boj se! Ohrabri se jer je Gospodin Spasitelj svome narodu."

Dolazi trenutak kad sve plakanje mora završiti. Tada se narod Božji mora dići iznad svoje žalosti, iznad svake strašne slutnje, i vratiti u borbu. U Novom zavjetu Poslanica Hebrejima odzvanja Izaijinim riječima: "Zato uspravite mlitave ruke i klecava koljena i pravo hodite svojim nogama da se hromi ud ne iščaši, nego radije da ozdravi" (Heb 12,12-13).

Ovo zapravo znači: "Ne ostanite dolje. Dignite se i borite za svoju vjeru. Vježbajte svoje pouzdanje u Gospodina. Ne popustite pod bolnim, drhtavim koljenima. Umjesto toga, nastavite trčati. Ako podlegnete strahu i brizi, vaša vjera na kraju može biti osakaćena."

Pogledajte "osakaćen" odgovor Davidove vojske na svoju nesreću. Nakon što su ti hrabri ljudi prestali plakati, razbjesnili su se. Krivili su Davida što je dopustio tu tragediju. Bili su tako izvan sebe, tako ogorčeni svojom užasnom nesrećom, da su počeli skupljati kamenje da ga ubiju.

Po mome mišljenju, to je točno ono što većina ljudi čini upravo sada nad sadašnjom ekonomskom nesrećom. Mnogi su zaslijepljeni svojom povrijeđenošću. Okreću se lijevo i desno te pitaju: "Tko je kriv za tu nesreću? Bacite ga u zatvor!"

Molim svakoga Isusovog sljedbenika: Zaboravite sve o tome kako smo dospjeli na tu točku. Zaboravite o tome tko je odgovoran. A što je još važnije, zaboravite na svoje osobne "kad bih": "Kad bih samo učinio ovo ili ono, novac mi ne bi propao." Ako tako razmišljate, vaš će se strah pretvoriti u bijes ili u nešto drugo što sakati i uništava duh. Ne! Gospodin ima drukčiju uputu za svu vašu snagu. Njegova nam Riječ kaže: "Sad je vrijeme da se borimo za svoju vjeru!"

Pogledajte Davidov odgovor na njegovu nesreću: on se ohrabri. "David se ohrabri u Jahvi, svome Bogu" (1 Sam 30,6). Umjesto da se preda strahu, odlučio je boriti se sa svojim strahom. Vjerujem da je to učinio prisjećajući se svih prošlih Božjih izbavljenja u svome životu. U mladosti je David ubio medvjeda i lava i pogubio diva Golijata. Sad se prisjetio tih bitaka i mnogih drugih koje je zadobio. Svaka pobjeda bila je zadobivena zbog njegove nepokolebljive vjere.

David je govorio: "Trebam riječ od Gospodina." Znao je da ga nitko drugi ne može ohrabriti – ni njegov svećenik Ebjatar ni mudri zapovjednici pod njime. Nikakav savjetnik. David je trebao riječ izravno od Onoga tko ga je izbavio iz svake nesreće s kojom se suočio.

Ljubljeni, jednako je istina i za vas i mene danas. Jednostavno ne postoji nitko na zemlji tko može podići vašu dušu iz očaja. Nitko ne može ohrabriti vaš duh dok traje vaša kriza. Svima nam je potrebna vlastita riječ od Gospodina. Poput Davida, pozvani smo da se ojačamo prisjećajući se Božjih izbavljenja u našim životima. I moramo se sjetiti onih vremena kad se Bog pokazao plodnim u prošlim generacijama.

Ako su propovijedi koje čujete od svoga pastora pomazane, u vama će stvarati život. Propovijedanje Riječi Božje uvijek će ohrabriti njegove svete. Isto tako, zajedničko bogoštovlje podići će vas za određeno vrijeme. Ali kako brzo nakon nedjeljne službe zaboravljamo da je naše podizanje gotovo! Kad prođu ponedjeljak i utorak, a vijesti su loše, često padamo natrag u nespokojstvo tjeskobe i straha.

U normalna vremena, u stanju sam primiti savjet od svoje pobožne supruge Gwen. Ona je uvijek tu da mi da dobru riječ, upravo ono što trebam. Ja prema njoj osjećam kao David kad je rekao Abigajili: "Gle, uslišao sam tvoj glas" (1 Sam 25,35). Ali stvari mogu biti drukčije u nesretna vremena. Kad nam je vjera u opasnosti – kad su nam vlastiti životi u opasnosti – savjet supružnika, pastora i mudrih prijatelja može ići samo do određene točke.

Danas živimo u strašna vremena koja je malo od nas ranije upoznalo. Istina je, samo osobna riječ od Gospodina može nas provesti kroz takva vremena s trajnom nadom koja nam je potrebna. No Bog je uvijek kroz svu povijest vjerno osiguravao riječ svome narodu.

U Starom zavjetu čitamo taj izraz iznova i iznova: "Dođe riječ Gospodnja …" Pismo kaže za Abrahama: "Poslije tih događaja Jahve uputi Abramu riječ" (Post 15,1). Za Jošuu čitamo: "… prema riječi Gospodnjoj koju je zapovjedio Jošui" (Jš 8,27). A tako je bilo i s Davidom i prorocima. Čitamo za njih: "Riječ Gospodnja dođe …"

Ali što se tiče naroda Božjega danas, mi imamo Duha Svetoga koji boravi u nama da nam kaže riječ iz neba. Po njemu je riječ utjehe, ozdravljenja i vodstva od Gospodina na raspolaganju svima koji se pouzdaju u njega.

Promotrite šesto vojnika koji su slijedili Davida. Oni su čuli riječ koju je Bog dao svome vođi. Ali ta riječ trebala je postati stvarna svakom onom vojniku zasebno. To je trebalo biti nešto izgovoreno od Boga njihovom vlastitom duhu tako da se i oni mogu početi boriti.

Isto tako i danas, vjerujem da je poziv svakom vjerniku da ostane u Pismu dok Duh Sveti ne učini da obećanja Božja počnu "skakati" sa stranica njemu osobno. Možemo znati kad se to dogodi jer čujemo tihi glas Duha kako šapće: "Ovo obećanje je tvoje. Ovo je Riječ Božja dana upravo tebi da te provede kroz ova teška vremena."

Uvjeren sam da ne možete voditi bitku vjere bez sigurnoga glasa od Gospodina osobno vama.

Kad je David povratio svoj borben duh, poslao je po nešto što je poznato kao efod. To je bio oplećak na čijim su poremenicama bila pričvršćena dva draga kamena. U određenim prilikama Bog je govorio kroz efod te je David odlučio dobiti riječ izravno od Gospodina.

"David reče svećeniku Ebjataru …: 'Donesi mi ovamo oplećak!' I Ebjatar donese Davidu oplećak. Tada David upita Jahvu za savjet govoreći: 'Hoću li u potjeru za onim razbojnicima i hoću li ih stići?'" (1 Sam 30,7-8).

Pogledajte što je David ovdje učinio. Nakon što je plakao i nakon što je povratio borben duh, otišao je ravno na koljena. I Gospodin mu je dao riječ vodstva koja mu je bila potrebna: "A on mu odgovori: 'Idi u potjeru, jer ćeš ih zacijelo stići i zarobljenike ćeš izbaviti'" (1 Sam 30,8). Božja riječ vodstva za Davida bila je: "Idi naprijed. Pobijedit ćeš." Drugim riječi: "Bori se!"

Odmah u sljedećem retku čitamo: "I pođe David sa šest stotina ljudi koji bijahu s njim" (1 Sam 30,9). David je brzo djelovao prema riječi koju mu je Bog dao. Međutim, pitam se, kako je David znao kamo da ide? Kako je znao kojim pravcem da pođe da sve povrati?

Vjerujem da je iza Davida bio tihi šapat: "Ovo je put, njime idi." I, ljubljeni, jednako je istina i za nas danas. Mnoge crkve pjevaju evanđeosku pjesmu koja podiže: "On će stvoriti put" i naš Gospodin upravo to čini. Vidite, on je imao gotov plan za svakoga od nas prije nego je sadašnja nesreća došla. I njegov plan još uvijek funkcionira čak i sad pred svim metežom s kojim se suočavamo.

Uvjeren sam da je riječ koja se Davidu iznova i iznova odigravala u umu bila: "Zarobljenike ćeš izbaviti." David je dobro znao da neće povratiti svoju kuću u Siklagu. Nijedan njegov vojnik neće obnoviti svoj dom, svoj vrt, svoje imanje. Sve je to otišlo. Ne, sve što su išli povratiti bio je spas i sigurnost njihovih obitelji.

Vidite li paralelu s našim vlastitim razdobljem? Ti ljudi nisu išli povratiti prošli stil života. I nisu išli povratiti iste mirne i tihe dane koji su ranije bili tako spokojni. Ta "dobra stara vremena" sad su bila prošlost.

Ali to nije bilo ono što je bilo važno Davidu i njegom hrabrim ljudima. Sve o čemu su se brinuli bile su njihove obitelji – sve što je doista bilo važno trebalo se spasiti. Možda će nakon toga morati živjeti sa svojim ženama i djecom u šatorima. Ali Bog ih je uvjerio da će biti spašeni.

Ljubljeni, Gospodin nam neće objašnjavati kako će se pobrinuti za naše ljubljene. I neće nam pokazati kako će nas sačuvati u najgora vremena. Njegovi su putovi tako neobični i tako nezamislivi da ih nikada ne bismo bili u stanju otkriti za čitava svoga života.

Za Davida je izbavljenje došlo kroz neobičan izvor: kroz jednoga mladog umirućeg Egipćanina. Ovaj je sluga bio napola mrtav kad ga je David našao u pustinji te ga je nahranio i napojio. Kad ga je pitao: "Tko si ti?" mislim da je Bog šapnuo: "Davide, on je tvoj spas." Kako su neobični i kako čudesni njegovi putovi! Ovaj put bio je to gotovo mrtav egipatski momak koji je pokazao put Davidovoj vojsci kako da nađu utaborenog neprijatelja. Ukratko, Bog je upotrijebio jednoga bezimenog momka da vodi njegov narod da sve povrate.

I na kraju, dopustite mi da vas ponovno povedem do Izaije 35,4: "Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!'"

Dok je svijet pod odmazdom i dok se čini da sve stvari jure potpuno izvan kontrole, Bog je u procesu spašavanja nas. On koristi čak i kaos svjetskih događaja da postigne svoje spasenje. On je vjeran da spasi i sačuva svoj narod u svakoj nesreći.

POČIVANJE U ISUSU U POGIBELJNIM VREMENIMA

suansee_chan — Mon, 03 Nov 2008 18:21:17 -0600

Godinama sam vjerno upozoravao da dolazi gospodarski holokaust svjetskih razmjera. Sada vidimo da se to ostvaruje širom svijeta. Upozoravao sam da će i kršćani trpjeti i da će nastati veliki gubici i poteškoće i to se već događa. Mnogi dragi sveti širom svijeta sada podnose velike financijske i duševne stresove.

Kako god te stvari bile strašne, ni na jednu ne bismo smjeli usredotočiti našu snagu i službu. Naprotiv, moramo nastaviti navješćivati ljubav Boga Oca i milosrđe našega Spasitelja Isusa za nas.

Znam da će se naš stil života – i stil života svih u svakoj naprednoj naciji – trajno promijeniti. Znam da se sve vrti i trese. Ali kad se ujutro dižem, ne brinem se što ćemo jesti, u što ćemo se obući, hoćemo li imati grijanje, svjetlo i sigurnost. Isus nas je upozorio da to ne činimo.

Umjesto toga, kad navečer idem u krevet, počivam u ljubavi moga Oca. Činjenica je da znam da ja nisam Bog i da samo on može nadzirati sve te stvari. Ja jednostavno činim što i prorok Izaija: on je, pouzdajući se u Gospodina, svoj um tako postavio da je potpuno mirovao. Ovaj prorok izjavio je vjernicima svih vremena: "Ti ćeš sačuvati u savršenom miru onoga čiji se um oslanja na tebe, jer se pouzdaje u tebe" (Iz 26,3). Bog ne može lagati.

Pismo je jasno; proročke poruke koje iznose pobožni stražari moraju nas probuditi i upozoravati. Isto tako, moramo obratiti pozornost na svaku proročku poruku otkrivenu i potvrđenu u Pismu. Ukratko, u vezi s dolazećim olujama moramo skupiti sve znanje koje možemo da bismo pripremili svoje srce za ono s čime ćemo se suočiti.

Ali ne smijemo dopustiti strahu i tjeskobi da proždiru naše misli, da dominiraju našim umovima i da ščepaju naša srca. Tama definitivno dolazi i sud je na samim vratima. Ali kao narod Božji, ne smijemo dopustiti nijednom oblaku tame da sakrije veliko svjetlo njegovih obećanja ljubavi i milosrđa prema svome narodu. Moramo biti dobro obaviješteni Riječju Božjom i njegovim prorocima, ali ne smijemo se toliko uživjeti u proročku spoznaju da ona preuzme naše živote.

Đavao bi htio da se upravo to dogodi. On zna da nas ne može navesti sumnjati u Riječ Gospodnju u vezi sa sudom, zbog toga će nas nastojati odvesti u drugu krajnost i natjerati nas da budemo opsjednuti u vezi s pogibeljnim vremenima.

Jednostavno rečeno, sotona vam želi oteti svu nadu proždirući vas zlim slutnjama i mislima. Ali ne možete odgonetavati budućnost time što ćete biti potpuno njome zaokupljeni. U stvari, zbog toga možete u vezi sa strašnim događanjima zaglibiti u strah i opsesiju.

Apostol Pavao nas tješi ovim riječima: "Uostalom, braćo, sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli" (Fil 4,8).

Drugim riječima: "Čuli ste sva upozorenja. Sad obratite pozornost na ono što otkriva Riječ Božja i na ono što kažu njegovi stražari. I na kraju, usredotočite svoje misli na Isusa i njegovu dobrotu."

Isti divni izgledi koje je Izaija imao u pogibeljna vremena za svoga života i nama su na raspolaganju. Ovo obećanje počinka odnosi se na sve čiji "um … se oslanja na njega"."

Izaija je bio svladan svime onime što je vidio da se događa u svijetu oko njega. Ali Pismo otkriva da je uživao veliki mir. Kako je ušao u takav mir sa svime što je vidio? Dva su razloga tome:

Prvo, kad su sudovi trebali pasti na narode, Izaija je bio u neprestanom zajedništvu s Bogom u molitvi: "Da, na stazi tvojih sudova željno te, Jahve čekamo; ime tvoje i spomen tvoj duša nam žudi" (Iz 26,8). Izaija je bio spreman na sve jer je već "molio bez prestanka".

Moram vas pitati: Dok oluja bjesni, odlazite li Gospodinu u molitvi kao Izaija? Ako da, onda stječete snagu, jer se vaš um usredotočuje na ljubav vašega suverenog nebeskog Oca i on vam neprestano otkriva svoju silu i ohrabruje vas da možete ustrajati.

Volja Božja je da se nijedno njegovo dijete ne suoči s pogibeljnim vremenima koja su pred nama s paralizirajućim strahom

Gospodin ne želi da nas biblijska proročanstva i upozorenja plaše. Naprotiv, Isusovo je srce u toj stvari vrlo jasno: "Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce" (Iv 14,27).

Isus je u Matejevom evanđelju prorekao događaje na svijetu koji zvuče strašno. Govorio je o ratovima, pošastima, zemljotresima na raznim mjestima. Svoje je slušatelje upozoravao: "Svi ćete time biti pogođeni, a neki od vas bit će i ubijeni. Bezakonje će se umnožiti. Pojavljivat će se lažni proroci i mesije i mnoge će prevariti."

Kasnije u Mateju Isus objašnjava svoje razloge za upozorenja na te katastrofalne događaje. Kaže da nam je to rekao da vjerujemo u njega kad vidimo da se sve to događa.

Isus nije pokušavao staviti na nas breme straha. Naprotiv, on jednostavno nije htio da budemo iznenađeni kad nas pogode te strašne oluje. On ne želi da naša vjera doživi brodolom kad se iznenada suočimo s nevjerojatnim trpljenjem. Više od svega htio je da vjerujemo da nad svim tim strašnim stvarima postoji Gospodar, Otac koji je dovoljno dobar da nas upozori na njih i provede kroz sve njih.

Izaija je gledao iza svih tih stvari koje su se događale prema većoj objavi koju mu je Bog dao. U toj objavi Izaija je vidio da dolazi Gospodin da obriše suze svoje djece, ukloni njihova bremena i oslobodi ih od svake krivnje i straha:

"I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu … i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče" (Iz 25,9.8).

Evo i drugog razloga: Izaija je ušao u mir usprkos svega onog potresanja oko njega. On je zapravo rekao svim vjernicima svakog razdoblja vremena: "I vi koji ćete živjeti u samim posljednjim danima možete imati tu dvostruku mjeru mira. Predajte se jednostavnom pouzdanju u Gospodina, svoju Stijenu."

"Uzdajte se u Jahvu dovijeka, jer Jahve je Stijena vječna" (Iz 26,4). "Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se, ne bojim se više, jer je Jahve snaga moja i pjesma, on je moje spasenje" (Iz 12,2).

Mnoge mjesece istraživao sam i proučavao Pisma moleći Gospodina da mi da poruku nade i ohrabrenja za ova teška vremena. Moj je duh vapio: "Gospodine, molim te, reci mom srcu riječ za tvoju djecu jer samo ti imaš riječi vječnoga života. Samo ti možeš izgovoriti riječ utjehe u takva vremena."

Duh Sveti odgovorio je na moju molitvu rekavši mojem srcu ovo: "Dat ću ti samo jedno obećanje iz Riječi. Ako svoj život predaš njemu, ta će te riječ održati kroz čitava ova pogibeljna vremena."
Ljubljeni, znam da ako snažno prihvatimo ovaj jedan redak potpuno mu vjerujući, on će vam biti dnevni izvor napajanja vjerom. Evo tog obećanja koje mi je Duh pokazao:

"I PRIJE NEGO GA ZAMOLITE, ZNA OTAC VAŠ ŠTO VAM JE POTREBNO" (Mt 6,8).

U Luki 12 Isus nabraja stvari za koje kaže da naš nebeski Otac zna da ih trebamo. Ukratko, te potrebe su hrana, piće, odjeća. "Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete pojesti, niti za svoje tijelo: u što ćete se obući … Ako Bog tako odijeva travu u polju koja danas jest, a već se sutra baca u peć, koliko će više vas, malovjerni?" (Lk 12,22.28).

Isus govori o travi koja je danas sočna i zelena, a već se sutra kosi. On je htio da se sjetimo da joj on daje život i da se brine za nju. Ne smijemo ni pomisliti da se on za naše potrebe brine manje nego za travu. On dobro zna što nam je potrebno, bez obzira je li to hrana, novac ili odjeća.

Isus je dodao: "To sve traže pogani ovoga svijeta – jer vaš Otac zna da vam je to potrebno" (Lk 12,30). I ponovno nas podsjeća: "Evo što morate znati: vaš nebeski Otac zna vaše potrebe. Već ih je nabrojio."

Moja tema je ovo: BOG ZNA I TO JE JEDINO VAŽNO.

Isus obećava: "Već tražite njegovo Kraljevstvo, a to će vam se nadodati! Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo" (Lk 12,31-32). Budemo li se jednostavno pouzdavali u njega, naš će nas Gospodin blagoslivljati sa svime što nam je potrebno.

Ako ste zabrinuti za dobrobit svoje obitelji u dolazećim danima, imam za vas dobru vijest: vaša su djeca Božja djeca. I on se brine za vaše ljubljene više od vas samih. Isus točno zna što svi vi trebate da preživite.

ON ZNA ZA VAŠU POTREBU DA IMATE KROV NAD GLAVOM. ON TOČNO ZNA KOLIKA JE SVAKOGA MJESECA VAŠA STANARINA ILI OTPLATA HIPOTEKE NA KUĆU. ON ZNA ZA USTA KOJA MORATE HRANITI I ZA KOLIČINU HRANE U VAŠEM KUHINJSKOM ORMARU. U POTPUNOSTI SE MOŽETE POUZDATI U NJEGA DA ĆE ISPUNITI SVE TE POTREBE JER JE OBEĆAO DA ĆE TO ČINITI.

Tragično, ali u dolazećim danima mnogi će ljudi postati ogorčeni jer Bog neće odgovoriti na njihove molitve da zaštiti njihov sadašnji stil života. Mnogi nikada nisu upoznali trpljenje s kojim se sada suočavamo.

Ali Gospodin kaže jednako bogatima i siromašnima: "Ne brinite se za svoj zemaljski imetak. Dajte mi kvalitetno vrijeme i pouzdajte se u mene. Ja ću se brinuti za sve vaše buduće potrebe. Ja ću se pobrinuti za sve bitno što ćete trebati."

U ovom trenutku svjetski se događaji odvijaju tako brzo da ih nitko ne može pratiti. Čak i dok pišem ove riječi, naše je tržište dionicama izgubilo milijarde. Te stvari preduboke su i prekomplicirane da bi se mogle shvatiti.

NAŠA JE VJERA USIDRENA NA OVOME: NAŠ NEBESKI OTAC POZNA NAS I ZNA TOČNO ŠTO NAM JE POTREBNO I KAD NAM JE POTREBNO, A SAMA ČINJENICA DA ZNA, DOVOLJAN JE DOKAZ DA SMO POD NJEGOVOM SKRBI. ON SE RADUJE U NAMA TE SMO UDOBNO, SIGURNO I ČVRSTO SMJEŠTENI NA NJEGOVIM GRUDIMA.

Danijel je rekao za Gospodina: "On … zna što je u tminama i svjetlost prebiva u njega" (Dn 2,22). Bog sve zna o mračnim danima koji su pred nama. I zna da čak ni ta tama ne može zamračiti njegovo lice od nas.

Doista, jasan put kroz ova teška vremena naći će se jedino u pouzdanju u Gospodina. On nas danas poziva na jednostavno djetinje pouzdanje u njegovu vjernost.

Svi držimo oči na Isusu. Uzdajmo se u njegovu veliku ljubav i brigu za nas. "Svu svoju brigu bacite na njega, jer se on brine za vas" (1 Pt 5,7).

PRIPREMANJE ZA SVRŠETAK SVEGA

suansee_chan — Wed, 08 Oct 2008 12:06:45 -0500

U svojoj Prvoj poslanici Crkvi Petar govori o posljednjim danima te izjavljuje: "Blizu je svršetak svega; prema tome, budite umjereni i trijezni da se možete posvetiti molitvi! Prije svega, imajte žarku ljubav jedan prema drugomu; jer ljubav oprašta mnoge grijehe " (1 Pt 4,7-8).

Posljednje dane Petar spominje i u svojoj Drugoj poslanici. Štoviše, u toj poslanici govori i o svome vlastitom ograničenom vremenu na zemlji. Crkvi kaže: "…brzo ću ostaviti svoj šator" (2 Pt 1,14). Drugim riječima: "Bog mi je pokazao da je moje vrijeme na zemlji kratko."

Petar je znao da će ga Gospodin ubrzo uzeti kući. Međutim, prije nego se to dogodilo, Duh Sveti dao je tom učeniku riječ za Crkvu o samim posljednjim danima. I tako, u njegovoj Drugoj poslanici čitamo posljednje riječi umirućeg pastira vjernicima za koje je bio odgovoran.

Ovaj pobožan čovjek potpuno je bio svjestan da svijet nikada neće vjerovati njegovoj poruci u vezi sa zadnjim danima. Jasno, Petrova poruka bila je za novozavjetnu Crkvu, kako za vrijeme kad ju je pisao, tako i za svaku sljedeću generaciju vjernika. Bila je to poruka upozorenja, kao što proriče:

"A bilo je i lažnih proroka u izabranom narodu, kao što će i među vama biti krivih učitelja, koji će kradom unijeti pogubna krivovjerja … Iz lakomosti iskorišćavat će vas izmišljenim riječima …
… na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama i pitati: 'Gdje je njegov obećavani dolazak? Otkada su umrli naši očevi, i dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.' … (Oni), utonuli u požudu počinjanja ružnih grijeha, idu za tijelom i preziru vrhovništvo Gospodnje. Oni, obijesni i drski, ne boje se uvredljivim riječima napadati Slave …

Ali će doći dan Gospodnji kao lopov; u taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.

Budući da će se ovo sve tako raspasti, kakvi sve onda morate biti svetim življenjem i pobožnošću dok očekujete dolazak dana Božjega, dolazak kojim će se nebesa u plamenu raspasti, a počela u ognju rastopiti" (2 Pt 2,1-3;3,3-4;2,10;3,10-12).

Kao kršćani, mi vjerujemo Riječi Božjoj da takva vremena dolaze te primamo Duhom vođena upozorenja od današnjih Božjih svetih stražara. Mi doista vidimo "prste čovječje ruke koji pišu …" (Dn 5,5).

No još se uvijek pojavljuje jedno važno pitanje za svakoga današnjeg kršćanina kao što se moralo pojaviti i za sve vjernike u Petrovo vrijeme.

Mislim da je normalno željeti saznati kako ćemo preživjeti strašna vremena koja dolaze. Kad oluja udari uništavajući sve korijene mogućnosti oporavka, što ćemo raditi u vezi sa zaposlenjem, stanovanjem, hranom, odjećom? Kao djed, brinem se za budućnost svoje djece i unučadi pitajući se: "Kako će uspjeti preživjeti u vremenima koja dolaze?" Vjerujem da je to pravovaljana zabrinutost svakoga Isusovog sljedbenika.

Nevjerojatno, ali Petar ne daje savjet za fizičko ili financijsko pripremanje. Ništa ne kaže kamo da stavimo novac da ga sačuvamo, ništa ne kaže kako da se suočimo s krizom stanovanja, ništa ne kaže kako da preživimo globalno zatopljenje ili inflaciju. Petar jednostavno ne ulazi u to. Zašto?

Vjerujem da je to zbog toga što je Petar već iskusio siromaštvo i u svemu tome iskusio je Božju vjernost. S obzirom da je Petar doslovce slijedio Kristove stope, živio je bez novca. Da bi jeli, učenici su pabirčili po njivama. Kad su u jednom trenutku trebali novac, Isus je rekao Petru da pogleda u usta ribi gdje je našao stater.

Petar je znao da to znači spavati pod zvijezdama, bez kreveta, bez jastuka. On je slijedio Isusa bez posla i bez ikakvih sredstava za život. Imao je odjeću za jednu promjenu i jedan par sandala. Ukratko, svakoga je dana za svoje potrebe ovisio o Božjoj skrbi. I iz dana u dan vidio je da se te potrebe vjerno ispunjavaju.

U svojoj poruci o posljednjim danima, Petar se ne usredotočuje na ispunjenje tih potreba, nego na važnost pripremanja našeg srca. Zbog toga kaže: "Budući da će se ovo sve tako raspasti, kakvi sve onda morate biti svetim življenjem i pobožnošću …" (2 Pt 3,11).

Apostol nas u biti pita: "Što je u ovim posljednjim danima u vašem srcu? Što postajete sad kad se približava kraj vremena? Već znate da će se Bog brinuti za vaše fizičke stvari, no pripremate li se duhovno?"

Ako vam to zvuči neobično, pogledajte što je Isus htio reći o pripremanju za posljednje dane. I on nam je ostavio vrlo mali savjet u vezi s fizičkim pripremama za potresanje na kraju vremena. Kao i Petar, i Isus je upozoravao na dolazak nemirnih vremena: bit će ratovi, glasine o ratovima, etnički i plemenski sukobi, glad, zemljotresi, progonstvo, poplava bezakonja zbog koje će ljubav mnogih ohladnjeti. Predskazao je i da će na Jeruzalem doći vojska koja će sve strašno razoriti i srušiti hram do zemlje.

U vezi s tim strašnim potresanjem, Isus malo govori o preživanju u ta vremena. Ne govori kako se pripremiti za gubitak doma ili posla ili za gospodarski krah. Naprotiv, on nas upućuje: "Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! – to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je to sve potrebno" (Mt 6,31-32).

Petar odzvanja Isusovim riječima kad kaže: "Blizu je svršetak svega; prema tome, budite umjereni i trijezni da se možete posvetiti molitvi" (1 Pt 4,7). Ukratko, on kaže: "Tu je osnovna uputa za pripremu za svršetak vremena: budite trijezna uma. Ostanite mirni bez obzira što se događa. Nema potrebe za panikom. Umjesto toga, sve to donosite u molitvu."

Mnogo je kršćana sada u stanju panike. Ljudi koji su čitav svoj život svjedočili da je Bog njihov čuvar sada pužu od straha dok se gomilaju olujni oblaci. Njima Petar vrlo jednostavno kaže: "Sve svoje prirodne osjećaje donesite pod nadzor vjere."

Zatim, Petar nam kaže da sve donosimo Bogu u molitvi: "…posvetite se molitvi" (1 Pt 4,7). Naše ćemo tjeskobe u vezi s ovim vremenima moći nadzirati jedino traženjem Gospodina. Prema Petru, što crnje stvari postaju, više trebamo hodati u miru i počinku Duha Svetoga.

U ovom trenutku sekularni svijet očajnički pokušava naći mir u kaosu. Prema Wall Street Journalu, korporacijski i drugi vođe na vrlo stresnim poslovima okreću se jogi, mantrama, pjevušenju kineskih molitava. A mi kršćani imamo Boga koji obećava da će nas sačuvati u savršenom miru ako svoje umove čvrsto držimo na Kristu bez obzira što se na svijetu događa.

Što bi trebala biti ta najvažnije stvar? Odgovor, posljednji poticaj ovoga umirućeg apostola, nalazimo u sljedećem retku. Petar piše: "Prije svega, imajte žarku ljubav jedan prema drugomu; jer ljubav oprašta mnoge grijehe" (1 Pt 4,8).

Petar ukratko iznosi: "Ako želite znati što znači preživljavanje – vidjeti kako Bog vodi svoj narod kroz ova vremena – tada pokazujte bezuvjetnu ljubav svojoj braći i sestrama. Sve to u vezi je s budućnošću Kristove Crkve."

Ono što Petar ovdje kaže naša je najvažnija briga. U svjetlu velikog milosrđa koje je Bog pokazao svakome od nas – u svjetlu njegova bezuvjetnog opraštanja naših prošli grijeha i njegove milosrdne strpljivosti prema nama – s milošću trebamo posegnuti za onima koji su sagriješili protiv nas i oprostiti im kao da nikada nisu počinili te grijehe.

Možda ćete se pitati: "Kakve veze ima opraštanje s krajem vremena?"

Dok ste čitali naslov, možda ste mislili: "Odlično, pastor Dave točno će nam reći kako preživjeti u ova uznemirena vremena." Već sam na pola svoje propovijedi i vjerojatno mislite da niste ništa od toga od mene primili.

To je bilo mišljenje i jednoga kršćanina koji je nedavno pisao našoj službi. Rekao je: "Vjerno ste nas upozoravali na ekonomski holokaust koji ste vidjeli da dolazi. Vjerujem da ste vi pravedan čovjek. Ali sigurno će vam isti Duh Božji koji vam je pokazao te dolazeće stvari pokazati i kako da preživimo. Dobar Bog nas ne bi upozoravao, a da nam ništa ne bi rekao što da radimo da prođemo kroz tu oluju. Molim vas, dajte nam jednu riječ."

Drugi kršćanin je pisao: "Osjećam se prevarenim. Tražio sam vas financijski savjet u vezi s tim kamo da uložim svoj novac i kako da spasim obitelj kad gospodarstvo uđe u depresiju. Rekli ste mi da molim i tražim Duha Svetoga za vodstvo. To je ista stara isprazna teološka priča. Meni su potrebni konkretni odgovori."

Ljubljeni, ono što vam sada govorim jest Gospodnja konkretna riječ o tom predmetu. Petar je definitivno bio svet čovjek i kroz njega nam Duh Sveti pokazuje točno ono što Bog govori o tome kako da se suočimo s tim posljednjim danima. On nam govori vrlo jasno: "Evo što je najvažnije, vaša najvažnija priprema: pripremite si srce. Ako se s time ne pozabavite, sve drugo je uzalud. Na svršetku svega, ostanite mirni. I ostanite na svojim koljenima. A iznad svega, neprestano prakticirajte milosrđe i ljubav prema svojoj braći i sestrama. Opraštajte i pokrivajte njihove grijehe." "Ljubav oprašta mnoge grijehe" (1 Pt 4,8) ili kao što to kaže drugi prijevod: "Ljubav će pokriti mnoštvo grijeha."

U ovom posljednjem retku, zapovjeđeno nam je da "pokrivamo" grijehe izvršene protiv nas, što znači, ne smijemo iznositi grijehe drugih. "Služite jedan drugoga – svaki milošću kakvu je primio – kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti" (1 Pt 4,10). Onoga tko vas je povrijedio ili ranio? Onoga tko je širio tračeve o vama? Prema Isusu, ako ne oprostite i ne pokrijete taj grijeh, vi ste poput onoga čovjeka kome je bio oprošten veliki dug, ali koji je kasnije davio drugoga koji je njemu malo dugovao.

Našu crkvu Times Square pohađa preko stotinu etničkih skupina. Ovdje je Krist u bratskoj ljubavi ujedinio mnoge rase i etničke skupine. Iznad vrata naše crkve stoji natpis: "Crkva čija je ljubav građenje", a ta ljubav je Isus.

Shvatio sam da to rasno jedinstvo našu crkvu čini metom pakla. U svijetu rasne mržnje i plemenskih sukoba, Bog je nas blagoslovio snažnim svjedočanstvom. Jednostavno rečeno, Isus je sredstvo koje ruši svaku barijeru, uključujući i onu rasnu.

Nekoliko puta u povijesti naše crkve osjetili smo bijes demonskih sila koje su dolazile protiv našega divnog jedinstva u Kristu. Ne postoji veće oružje iz pakla od neopraštanja među vjernicima.

Možda ćete reći: "Ali ja nikome ništa ne zamjeram. U meni nema nikakve gorčine ni prema kome. Imam čistu ljubav za moju braću i sestre. Kad netko sagriješi protiv mene, nikada ne iznosim njegov prijestup. Ne vidim kako bi se Petrova opomena odnosila na mene. Što on ima meni reći o pripremanju za svršetak svega?"

Istina je to da se ova Petrova poruka odnosi na budućnost Crkve Isusa Krista. Vidite, Bog priprema svoju Crkvu za izlijevanje Duha u posljednjim danima. Prema prorocima, kad će svijet biti usred potresanja, Duh Sveti doći će na zemlju s velikim valom ispunjavajući narod Božji radošću. Međutim, to se neće dogoditi u crkvi gdje su ljudi puni zamjerki i gdje povrede nisu riješene.
Petar nas pita: "Želite li biti spremni za ono što dolazi? Želite li biti potpuno spremni kad se sve zatrese? Onda se pobrinite da nemate ništa u srcu što bi sprečavalo rijeku Duha Božjega. Pred nama je nešto divno. Pobrinite se da ne ostanete isključeni iz toga."

Proroci – od Izaije, Jeremije i Ezekiela pa sve do malih proroka – otkrivaju da će u posljednje dane Duh Božji još jednom pasti na pripremljen narod. O tom se događaju govori kao o "kiši žetve". Obećano je da će ona biti čak i veća od "rane kiše", što je bilo silno izlijevanje Duha na Pentekost.

Proročanstvo o kiši odnosi se na dvije kiše koje su svake godine bile u Izraelu. Rana ili prva kiša dolazila je u jesen, natapajući tek posijano žito. To karakterizira ono što se dogodilo na Pentekost kad je pala "prva kiša" u velikom izlijevanju Duha Božjega. Ta kiša natopila je sjeme Riječi te je ono raslo i širilo se tako da je postalo Crkva svjetskih razmjera koju danas vidimo.

Izraelova "kasna kiša" dolazila je u proljeće da žito sazrije, upravo prije žetve. Zaharija govori o toj kasnoj kiši, o izlijevanju Duha Svetoga u posljednje dane: "Molite Gospoda za kišu u vrijeme kasne kiše jer Gospod tvori oblake i daje kišu za svaku biljku na polju" (Zah 10,1).

Mojsije je rekao da jednostavno ne može biti žetve bez još jedne kiše. Gospodin je kroz njega rekao Izraelu: "Zato, ako doista poslušate zapovijedi koje vam danas izdajem … davat ću vašoj zemlji kišu u pravo vrijeme: u jesen i u proljeće, i moći ćeš sabirati svoje žito, svoje vino i svoje ulje" (Pnz 11,13-14).
Na kraju nam Joel daje živu sliku kako to izgleda kad dođe ova kiša za žetvu:

"O zemljo, ne boj se! Budi sretna, raduj se, jer Jahve učini djela velika. Zvijeri poljske, ne bojte se; pašnjaci u pustinji opet se zelene, voćke daju rod, smokva i loza nose izobila. Sinovi sionski, radujte se, u Jahvi se veselite, svojem Bogu; jer vam daje kišu jesensku u pravoj mjeri, izli na vas kišu, jesensku i proljetnu kišu kao nekoć.

Gumna će biti puna žita, kace će se prelijevati od vina i ulja. 'Nadoknadit ću vam godine koje izjedoše skakavac, gusjenica, ljupilac i šaška, silna vojska moja što je poslah na vas.' Jest ćete izobila, jest ćete do sita, slavit ćete ime Jahve, svojeg Boga, koji je s vama čudesno postupao. (Moj se narod neće postidjeti nikad više.) 'Znat ćete da sam posred Izraela, da sam ja Jahve, vaš Bog, i nitko više. Moj se narod neće postidjeti nikad više'" (Jl 2,21-27).

Joel u biti govori: "Probudi se, Crkvo! Pogledaj oko sebe! Ono što vidiš da se događa bilo je prorečeno. To je početak kiše, Gospodin je stvorio obećavajuće oblake pune vode. Duh sve priprema za posljednju veliku žetvu."

Đavao zna što je zapisano u Riječi Božjoj i odlučio je pod svaku cijenu spriječiti veliku žetvu za koju zna da dolazi. Upustio se u žestok napad na Crkvu koristeći svako moguće oružje da bi uklonio mir od naroda Božjeg. I doista, mnogi su kršćani svladani tamom koja sad pokriva zemlju. Sve to pokrenuto je žestokom sotoninom aktivnošću.

Tmina i strah koji vise nad svakom nacijom ostavljaju ljude bespomoćne. Ovdje u našoj zemlji, sudovi su donijeli zakone koji veličaju perverzije, sve protiv volje naroda. Pravednu dušu to boli. Rezultat je beznađe i stres koji slabe duh te čak uzrokuju fizičke bolesti.

U Domu Božjem grijeh se podcjenjuje, a pakao odbacuje. Episkopalna se crkva rascjepljuje zbog homoseksualnih brakova. U isto vrijeme crkve evanđeoske baštine – one od kojih se očekuje da budu bakljonoše Riječi Božje – sve su usredotočenije na zemlju nego na nebo i svoju snagu troše na pokrete koji nisu usredotočeni na Krista.

Danas čujem pobožne ljude kako pitaju: "Jesmo li nadgriješili vrijeme milosti? Hoće li naša generacija ostati poznata samo po nefunkcionalnim obiteljima te suhim i mrtvim crkvama? Hoćemo li usahnuti kao Izrael u Starom zavjetu?"

Ne, prema prorocima! Bog će se dići usred tame i svojim Duhom početi kišiti po svome posljednjem Domu.

U Hagajevo su vrijeme Izraelci bili obeshrabreni nad novim hramom koji su gradili. To je djelo izgledalo tako beznačajno naspram veličanstvenoga bivšeg hrama. Dok su se prisjećali sve prošle Božje slave, očajno su plakali nad skromnom kućom pred sobom. Hagaj je pitao narod: "Ima li još koga među vama koji vidje ovaj dom u njegovoj staroj slavi? A kakva ga sada vi vidite? Prema onome, nije li to ko ništa u vašim očima?" (Hag 2,3).

Ljubljeni, isto pitanje vrijedi i danas. Možda se prisjećate velikih probuđenja prošlosti kad je Duh snažno padao i mnogi su se spasili. Recite mi, vidite li i vi život Crkve danas kao ništa u usporedbi s onim u prošlim vremenima? Možda ste obeshrabreni nad time koliko je Dom Božji propao u snazi tijekom vašega života.

Kažem vam, riječ koju je Bog dao Hagaju za svoju Crkvu vrijedi i za nas danas: "… moj duh posred vas ostaje … Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga – riječ je Jahve nad Vojskama. I na ovom ću mjestu dati mir" (Hag 2,5.9).

Na Pentekost je Duh Sveti pao na pripremljene ljude koji "svi bijahu jednodušno na istome mjestu" (Dj 2,1). Dakle, što se misli pod time da su bili "jednodušni"? Jednostavno rečeno, kroz njih je tekla milost. Dopustite mi objasniti.

Pogledajte ljude koji su bili u tom prizoru na Pentekost, ljude koje mi danas smatramo crkvenim ocima. Neki od njih teško su sagriješili protiv Gospodina i protiv svoje braće. Svi su trebali oproštenje i da im grijesi budu pokriveni ili crkva nikada ne bi napredovala u djelu koje je Duh htio činiti.

Pogledajte Petra. Užasno je pohulio, povrijedivši Isusa kao i druge učenike. Crkveno tijelo oprostilo je Petru i pokrilo ga tako da se njegova prošlost nikada nije mogla držati protiv njega. Pogledajte Jakova i Ivana, "sinove groma". I oni su žalosno sagriješili sablaznivši ostale učenike kad su držali da su veći od ostalih. I njima je bilo oprošteno i grijeh im je bio pokriven.

Zapravo, svatko nazočan onoga dana mogao je reći: "Čekaj malo, Petre! Tko te ovdje postavio vođom? Pa ti si se odrekao Krista." Nitko to nije učinio jer su njihova srca bila pripremljena kroz milosrđe. Kad je na Pentekost Duh došao u velikom izlijevanju, bili su spremni primiti ga.

Ljubljeni, zbog toga je Petar u svojoj poslanici usredotočen na stvari srca. On je iz prve ruke znao da sve to treba biti izbačeno i oprošteno ili će tijelo spriječiti djelo Duha. Jednako je istina i za današnju Kristovu Crkvu, za nas koji trebamo primiti njegovu silnu kišu za žetvu. Hoćemo li spriječiti to djelo Duha neopraštanjem? Ili ćemo biti pripremljeni, dopuštajući milosrđu da kroz nas teče do drugih?

Kako se vrijeme primiče, ja ništa ne želim u svome srcu što bi sprečavalo djelo Božje. On priprema svoj narod da primi njegovu kasnu kišu. A ja sam odlučio nastaviti činiti upravo kao što nas je Petar uputio: "Budite trijezni. Sve donosite u molitvu. Pokazujte milost svima." Potičem vas da činite isto. Molite za kišu u vrijeme ovoga posljednjeg Božjeg Doma!

Ostavljam vas s ovom snažnom posljednjom slikom: "… i na oblaku opazih nekoga slična Sinu Čovječjemu kako sjedi sa zlatnom krunom na glavi i oštrim srpom u ruci. Uto neki drugi anđeo iziđe iz hrama i povika jakim glasom onomu što je sjedio na oblaku: 'Pošalji svoj srp i žanji, jer je došlo vrijeme da se žanje; dozrela je žetva na zemlji" (Otk 14,14-15). Tako i jest!

SVJEŽ IZLJEV DUHA SVETOGA

suansee_chan — Mon, 08 Sep 2008 13:39:47 -0500

Kad Bog diše dahom svoga Duha, svatko zna da je došao. Luka, pisac Djela, piše: "Iznenada dođe neka buka s neba, kao kad puše silan vjetar" (Dj 2,2). Ja više volim drugi prijevod ovoga posljednjeg izraza koji to naziva "jakim vjetrom, udarom".

Prema ovom retku, dah Božji na Pentekost je došao kao "neka buka s neba". Luka kaže da je ta buka bila silna i da je ispunila čitavo ozračje: "…ispuni svu kuću u kojoj su boravili" (Dj 2,2).

Kad dolazi Duh Sveti, događa se još nešto: on trese sve na vidiku. Na Pentekost vjerski su se vođe u Jeruzalemu uznemirili od onoga što su vidjeli da se događa među Isusovim sljedbenicima. I htjeli su prekinuti djelovanje toga silnog udara s neba.

Ali Duh Sveti djelovao je na Petra, pomazavši ga da kaže: "Možete nam prijetiti i zatvoriti nas, ali ne možete zaustaviti silan vjetar koji puše širom ove zemlje. Možete nam zapovjediti da prekinemo, ali ne možemo prestati govoriti. Bog je dahnuo na nas, pomazao nas, i moramo govoriti riječ koju nam je dao."

Zatim su se vjernici Pentekosta okupili na veliki sastanak slavljenja te molili: "'A sada, Gospodine, pogledaj na njihove prijetnje pa slugama svojim daj da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci!' Dok su molili, potrese se mjesto na kojem bijahu skupljeni. Svi se napuniše Duha Svetoga te neustrašivo počeše navješćivati riječ Božju" (Dj 4,29-31).

Biblija govori da će se u posljednje dane potresti sve što se potresti može. To potresanje potrest će i Crkvu, same izabranike Božje: "Njegov je glas onda potresao zemlju, a sad ovo obećava: 'Ja ću još jednom potresti ne samo zemlju nego i nebo'" (Heb 12,26).

Petar i učenici vidjeli su da je ono što se dogodilo na Pentekost prorečeni izljev s neba. Petar se odmah digao i izjavio: "Ovim se ostvaruje proročanstvo proroka Joela: 'U posljednje ću vrijeme … izliti od svoga Duha" (Dj 2,16.18). A i danas možemo vidjeti u Pismu što će Duh Sveti činiti u ove posljednje dane, zapravo u ovaj kasni sat.

Starozavjetni proroci govorili su o "ranoj kiši" i " kasnoj kiši", o izljevima Duha o kojima govore Izaija, Jeremija, Ezekiel i mali proroci. Malahije – posljednja knjiga Staroga zavjeta – opisuje "kasnu kišu" kao događaj koji će potresti zemlju. On daje dokaz da se najveće djelo Duha Svetoga – taj izljev "kasne kiše" – događa upravo sada, u našoj generaciji.

Malahijina poruka dvostruko je proročanstvo. Prvo, on govori bezbožnom, materijalističkom, sekularnom svijetu, pomahnitalom od požude, i drugo, on govori onima koji ljube Gospodina i boje ga se.

"Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika" (Mal 3,19). Svuda unaokolo vidim dokaz da živimo upravo u vrijeme koje opisuje Malahije. Ako je ikada postojao dan užaren poput peći kad se svijet prezagrijava ekonomski, socijalno i duhovno, onda je to danas.

Prema Malahiji, dolazi holokaust koji bezbožnima neće ostaviti ništa čime bi se zaštitili: "…neće im ostati ni korijena ni grančice" (Mal 3,19). Svako sigurno utočište bit će uništeno. Tko će ući u tu užarenu peć? "… oholi i zlikovci …" (Mal 3,19). To znači, ne samo oni koji su vezani ovisnostima i perverzijama. Najveće zlo o kojem Malahija ovdje govori jest nagovještaj drske prijetnje Bogu šakom.

Moderan primjer ove prijetnje šakom jest u Europskoj Uniji. Ona se ponosno hvališe da je sekularno društvo. Prema njezinu ustavu, Bog u tom društvu nema mjesta, nije priznat, njegovo ime potpuno je izbrisano. Što se tiče vođa Europske Unije, Bog je mrtav.

Upravo sada i Amerika ide njihovim pravcem. Polagano guramo Boga potpuno iz naših sudova i škola, iz našega društva. Odbijamo priznati njegov blagoslov na našu naciju te umjesto toga kažemo: "Sve smo postigli svojom vlastitom snagom. Mi smo najveća, najmoćnija, najbogatija nacija na zemlji i sve smo to sami postigli."

Ja volim ovu zemlju, ali drhtim jer je ova nacija oholo digla nos na Boga, prijeti mu pesnicom i prkosi mu. Hebrejska riječ za "zlikovce" ovdje u Malahiji 3,19 znači "drskost". Najgora vrsta drskosti je hvastati se grijehom pred nebom i govoriti: "Bog ne vidi. On ne može ništa. Što uopće on ima s nama?"

Drskost je gaziti njegovu svetu Riječ i ismijavati se iz svega što odražava njegovo srce. Sjetite se kakvo je ruglo postao brak veličanjem seksualnih perverzija! Krajnja je drskost ozakonjenje brakova između dva muškarca ili dvije žene te dopuštanje da posvajaju djecu, što je sada predmet na nekim kalifornijskim sudovima. A u isto vrijeme pokreti zvani "Muškarac - dječak" traže prava da odrasli muškarci mogu imati seksualne odnose s malodobnim dječacima.

Dok se ovo zlo odvija pred našim očima, bespomoćni smo to zaustaviti. Međutim, pitam se kako dugo će zlikovci misliti da će Bog žmirkati na njihovu drskost i da je neće osuditi?

Iz Pisma je jasno da je naša zemlja sad nadgriješila otpali Izrael, nadgriješila Sodomu i Gomoru, nadgriješila Noino nasilno i pokvareno društvo. Izaija je prorokovao: "A zemlju, evo, tmnina pokriva, i mrklina narode" (Iz 60,2). Hebrejska riječ za "mrklinu" ovdje znači crni mrak. Izaija je govorio: "Dolazi crni mrak koji će pokriti svu zemlju."

I Jeremija govori o takvom mraku kad viče otpaloj Judi: "Dajte slavu Jahvi, Bogu svojemu, prije nego što se smrkne, prije nego što se noge vaše spotaknu po planinama mračnim. Vi se nadate svjetlosti, a on će je u mrak pretvoriti, prometnuti u crnu tamu" (Jer 13,16).

I Malahija govori o tom danu koji dolazi, o vremenu mraka i tame, kad će Bog poniziti ponosne i drske. Kad taj dan dođe, govori prorok, svi korijeni i grane bit će potpuno uništeni, što znači da neće ostati ništa na čemu bi se ponovno gradilo. Prije te točke u povijesti, Gospodin nikada nije potpuno uništio korijenje za oporavak. Ali sad prorok kaže da će Bog sve iskopati i "neće ostati ni korijena", što znači da neće biti mogućnosti oporavka.

Za našu zemlju i svijet sada je došao dan naplate. Sve grane naše vlasti – uključujući federalne banke i financijske institucije – vidjet će slom naše ekonomije, vidjet će kako sve nestaje u plamenu. Bit će dotaknute i stare korporacije – dugovječne institucije ukorijenjene u našem društvu – bez mogućnosti oporavka. Tama će pokriti najveće umove i neće biti u stanju naći izlaz iz mraka.

Čak i sekularni svijet vidi da naša zemlja ulazi u teška vremena. Nedavno izdanje časopisa The Economist pokazuje Kip slobode kako potišteno sjedi s glavom na rukama i svjetiljkom na zemlji. Naslov glasi: "Nesretna Amerika". Njegovi su urednici doslovno napisali: "Strašan se mrak širi cijelim svijetom … Tako smo dugo bili pohlepni da nas je sad to dostiglo … Prekasno je. Odron je počeo … Amerika je u užasnom stanju. Vučemo se prema Sodomi i Gomori … Gospodarstvo posrće … Svijet kuha."

Prije deset godina izdao sam knjigu naslova Posljednji poziv Americi predskazujući gospodarski holokaust. U to sam vrijeme bio ismijavan i nazivan propovjednikom sudnjeg dana (iako nikada nisam propovijedao kaznu bez suza). Odnedavno telefoni naše službe neprestano zvone s narudžbama za tu knjigu.

Naša zemlja nije jedina nacija koja se suočava s tamom. Nedavno je naša služba poslala tim u jedan od velikih gradova Rusije. Vratili su se s izvješćem da je taj dio nacije preuzeo gospodarski očaj. Cijene benzina, struje i drugih osnovnih potreba dižu se do neba, s plaćama koje su tek pola onoga što je ljudima potrebno da bi preživjeli. Naš tim je rekao da nigdje nisu vidjeli smiješka, osim u crkvama, gdje raste nada jer se ljudi pouzdaju u Gospodina.

Možda ćete reći: "U našoj su zemlji stvari drukčije. Naše će se gospodarstvo uvijek samo ispraviti. I ranije su bili takvi problemi i uvijek je slijedio oporavak. Možda će biti potrebno pet godina, ali obnovit ćemo se." Međutim, što ako je Malahijina riječ istinita? Što ako su svi korijeni oporavka sprženi do najniže točke, bez nade u oporavak?

Dopustite mi da vam sad nešto kažem! Pretpostavimo da je Malahija danas živ. I pretpostavimo da propovijeda ovu istu poruku sljedeće nedjelje u vašoj crkvi. Zamislite pastora Malahiju kako stoji za propovjedaonicom. Kad završava svoju poruku ponavljajući riječi prorokâ i podrobno iznoseći stvari koje dolaze, zatvara Bibliju, zatim silazi s propovjedaonice i miješa se s narodom.

Ljudi drhte od onoga što su čuli – da dolazi dan tame i mraka. Ali dok Malahija stoji pred njima, veliki mu smiješak prelazi licem. Iznenada širi ruke i viče: "Radujte se! Ovo proročanstvo koje ste upravo čuli nije za vas. Ono nije za one koji ljube Gospodina i boje ga se. Naprotiv, ova riječi je za ponosne, drske i one koji vrše bezakonje. To je sveto upozorenje za bezbožan svijet.

Da, od dolazećeg dana koji će sve spaliti nastat će popratna šteta. I kršćani će trpjeti od posljedica toga. Tu se ništa ne može. Ali Bog vam je poslao riječ i ta će vas riječ održati u teškim vremenima. Neka planine padaju u mora! Neka se gospodarstvo trese i ruši! Neka se trese sve što se potresti može! Ali onima koji se boje Gospodina, Bog je dao potpuno drukčiju riječ."

Za narod Božji poruka nije o tami nego o radosti. Kad mrak prekrije zemlju – kad će ljudi umirati od straha nad svim strašnim stvarima koje će se događati – nama je rečeno da će u tom trenutku "sunce pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama" (Mal 3,20).

U najmračnijem trenutku, kad će stvari izgledati beznadne – kad će strah biti na svim stranama, kad će sve natkriliti tama – Isus će se objaviti većim otkrivenjem nego ikada u povijesti. Svijet će biti svjedok njegove spasonosne sile očuvanja u svoj njegovoj slavi. U svijetu koji je pomahnitao – gdje se radikalni islamisti hvališu da su pobijedili, a agnostici viču da je Bog mrtav – dići će se Isus Krist. On će zasjati kao sunce ozdravljenja jasnije nego ikada u ranijim generacijama.

Kao rezultat pojave Sina, nešto će se dogoditi narodu Božjem. Ostatak tog retka govori: "…i vi ćete izlaziti poskakujući kao telad na pašu" (Mal 3,20). Prijevod izvornoga hebrejskog ovdje glasi: "Vi ćete izlaziti poskakujući kao telad puštena iz štale."

To govori o izljevu kasne kiše, obećanom svježem krštenju Duhom Svetim, s još silnijom bukom s neba. Kad to dođe, Duh Sveti će obnoviti čudesno: "…slugama svojim daj da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci" (Dj 4,29-30).

Za čitavu jednu generaciju vjernika, te tri riječi dočaravaju mnoge zloporabe u Crkvi. U vrijeme kad su mnogi tražili izvorno djelo Božje "s pratećim znacima", šarlatani su postavljali lažna "sveta djela". Takozvani evanđelisti ozdravljanja od svega toga stvarali su cirkus – pohlepni muškarci i žene koji su nudili "ozdravljenje" za neku cijenu.

Sad kad mnogi od nas čuju te tri riječi, u nama se pojavljuju nelagodni osjećaji: strah od fanatizma, stid od sramote, bolna sjećanja na dragu braću i sestre čija je vjera zbog sve te prevare završila na hrpi pepela. Tragično, ali mnogi u Kristovoj crkvi više ne prihvaćaju da Bog još uvijek čini čuda.

Međutim, molim vas, poslušajte što ću vam reći. Đavao pozna Pismo i zna da je proročki naviješteno izvorno, od Duha Svetoga nadahnuto probuđenje ozdravljenja. Zbog toga čak i sada promiče svoje vlastite iskrivljene sastanke "ozdravljanja". Na njegovim sastancima nije središte Krist, nego se uzvisuju anđeli ili pojedinac.

Ali ono što Malahije proriče, ne može promicati čovjek. To neće biti lokalizirano i neće se vrtjeti oko čovjeka. Naprotiv, to će obilježiti sveto propovijedanje Krista. I događat će se u domovima pobjedonosnih vjernika i crkvama. Pastori i laički propovjednici primit će pomazanje da mole za bolesne. Starješine će se dizati sa svježom vjerom u silu Isusova imena da čini čuda. Svi će oni polagati ruke na bolesne i moliti za njih da ozdrave.

Dopustite mi dodati i četvrtu riječ ovom popisu riječi o kojima više ne govorimo: očitovanja (manifestacije). Čujemo za očitovanja tijela kad se ljudi ponašaju na bizarne načine. Da, bilo je mnogo takve tjelesne zloporabe koja se zvala "očitovanje Duha". Ali ako Duh Sveti istinski djeluje na nama, kao što je to činio sa svojim ljudima u Pismu, ne bismo se trebali bojati istinskog očitovanja.

A očitovanje koje će se događati u izljevu Duha u posljednjim danima, bit će radost Duha Svetoga. Dok će svijet sjediti pod oblakom tame, svjedočanstvo naroda Božjeg bit će svjedočanstvo čiste radosti. Dok će se rušiti sami temelji društva, Isusovi sljedbenici bit će viđeni kako slave Boga usred tih ruševina, nudeći pomoć i nadu onima u najvećoj potrebi.

Ovo očitovanje radosti potrebnije je više nego ikada. Iz dana u dan čujem narod Božji kako govori: "Je li to sve što imamo od kršćanskog življenja? Moramo li uvijek biti usredotočeni na trpljenja i kušnje? Govori li uopće još Gospodin? Ozdravlja li još uopće? Ne bismo li trebali očekivati odgovore kad molimo? Gdje je čudotvornost koju obećaje njegova Riječ?"

Dopuste da vam dam vrlo jednostavan odgovor na ova pitanja: Čuda i ozdravljenja moguća su uz pomoć i kroz silu Duha Svetoga. Knjiga Djela apostolskih govori nam da je Stjepan bio čovjek "pun vjere i snage (i da je) činio velike, čudesne znakove u narodu" (Dj 6,8). Ako ćemo biti iskreni pred Gospodinom, mnogi od nas morat ćemo priznati da smo izgubili srce za takvu vjeru.

Bog ne može odgovoriti gdje nema vjere. I sotona neće pobjeći gdje su strah i nevjera. Činjenica je, podbacili smo i nismo uzeli od Boga dani nam autoritet nad đavlom i njegovim demonskim carstvom. Božja nam Riječ govori da neprijatelj nije u kontroli. Pisano je da imamo vlast nad njim: "Oduprite se đavlu, pa će pobjeći od vas" (Jak 4,7). Međutim, mnogi su dopustili sotoni da bez otpora tiranizira njihovu vjeru.

Ako to opisuje vas, Malahija vam nudi najdivniju riječ: "Vi ćete izlaziti poskakujući kao telad na pašu (oslobođena iz štale)" (Mal 3,20). Kakva nevjerojatna riječ za ljude Božje u ovim posljednjim danima! Malahija zamišlja vjernike kao telad u štalama. Hebrejska riječ za "štalu" ovdje znači "privezan" te "kruženje i kruženje".

Jeste li ikada vidjeli nestašnu telad zatvorenu u štalama? Oni hodaju u krug, ritajući se i stvarajući buku. Jeste li shvatili sliku koju nam daje Malahija? Sotona je uspio zatvoriti mnoštvo vjernika u male štale. I drži ih ondje zatvorene daleko od Kristove zelene paše, daleko od njegove hladne, svježe vode. Promislite:

Neki su kršćani zatvoreni u štalu beznađa. Ti vjernici na smrt se dosađuju i svakoga se dana dižu samo da bi kružili i kružili u svome majušnom svijetu. Vezani su duhom ropstva – svojega ja, materijalizma i svojih vlastitih potreba – bez kapi radosti. Mnogi takvi kršćani digli su ruke od svake nade da će ikada biti slobodni. Uzdišu kad se sjete prošlih vremena kad su se radovali u Gospodinu. Sad se neprestano pitaju: "Bože, gdje si?"
Neki su kršćani zatvoreni u štalu gorčine. Biblija govori da je gorčina smrtonosni otrov i naziva je "otrovnom žuči". Ovdje moram u Kristovoj ljubavi uputiti jedno upozorenje: Ako imate jedan jedini korijen gorčine – ako imate ikakvu rasnu netrpeljivost, ikakvo neopraštanje, ikakvu "opravdanu" zamjerku, u ropstvu ste grijeha. A ako ste u ropstvu, ostajete zatvoreni u štali. Živite u strahu kao tvrdoglavo tele i završit ćete u duhovnoj smrti.

Ovdje se mogu spomenuti i druge zatvorene štale: nevjera, očaj, nekontrolirani strah, lakozavodljiv grijeh. Bez obzira u čemu smo zatvoreni, istina je to da ne možemo sami otvoriti svoju štalu. Ne možemo se sami u našoj ljudskoj snazi osloboditi straha, očaja ili nevjere. Jednostavno rečeno, potrebno nam je svježe ispunjenje Duhom Svetim. Dragi sveti, potičem vas, ne živite još jedan dan zadovoljni stvarima kakve jesu. Gospodin daje svoga Svetog Duha onima koji ga traže. Vaše oslobođenje mora doći po vjeri. Kad Bog obećava: "Izlazit ćete poskakujući kao telad oslobođena iz štale", to znači više od oslobođenja od onoga u čemu ste zatvoreni. Kad on otvori vrata naše štale, izaći ćemo iz nje poskakujući od radosti. Nad nama više neće visjeti oblak tame; bit ćemo pušteni u hod nade, slobode i obilnog života.

U ovim danima neizvjesnosti i tame, svjedočanstvo sile Božje bit će oni koji će biti oslobođeni iz svojih štala. Oni će biti viđeni kako se raduju čekajući pojavu Sina. Božje vječno obećanje svome narodu bit će očito svima.

Duh Sveti dan je jedino onima koji ga traže. Molite za Duha Svetoga da vam vrati vatru, da obnovi vašu vjeru, da vas privuče bliže svome srcu.

Radost je plod Duha Svetoga. Kao narod Božji, glasno moramo pjevati i radosno klicati u Gospodinu. Moramo ga slaviti bez obzira kako se osjećamo. Pismo govori da Bog boravi u našem slavljenju. Možda ćete prosvjedovati: "Ali licemjerno je skakati od radosti kad se tako ne osjećate. Takva 'radost' ne znači ništa kad ste potišteni i u boli."

Ponovno poslušajte Malahiju: "I gazit ćete bezbožnike kao prah pod nogama u dan koji spremam – govori Jahve nad Vojskama" (Mal 3,21). Onoga trenutka kad prihvatite svoje oslobođenje – kad po vjeri iskoračite iz svoga ograđenog prostora – natjerat ćete đavla u bijeg. Demoni će bježati. Kakve god vijesti svijet donosi, kakve god nevolje ili poteškoće dolaze, Riječ Božja ostaje istinita. Možete primiti svježe ispunjene Duhom Svetim te skakati kao tele iz štale.

Ostavljam vas s ovim slavnim riječima obećanja:

"Jahvi se sažalio Sion, sažalile mu se njegove razvaline. Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a stepu poput Vrta Jahvina. Klicanje i radost njim će odjekivat, i zahvalnice i glas hvalospjeva" (Iz 51,3).
"Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna. I zvat će ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim – na slavu njegovu" (Iz 61,1-3).

SVE VEĆI ZAHTJEVI VJERE

suansee_chan — Tue, 02 Sep 2008 13:04:34 -0500

Što je to s vjerom koja od nas zahtijeva sve veća testiranja? Zašto naše nevolje postaju sve jače i sve oštrije što se više primičemo Kristu? Tek što prođemo kroz jednu kušnju koja dokazuje našu vjernost te naše srce izjavljuje: "Gospodine, u svemu ću se pouzdavati u tebe", dolazi novi, još jači ispit.

O tom iskustvu govore kršćani širom svijeta. Vidim to na svim svojim putovanjima od kontinenta do kontinenta, a i naša služba redovito prima pisma čitatelja koji svjedoče o sve većem intenzitetu svojih kušnji.

Jedan pobožan pastor, moj prijatelj, nedavno mi je rekao: "Nikada nisam više ljubio Isusa nego danas, a ipak nikada nisam bio tako žestoko kušan. Moja sadašnja kušnja ostavlja me bez riječi. Nikada se nisam osjećao tako bespomoćan, tako bez mudrosti. I ne vidim ljudskog izlaza iz mojih poteškoća. Jednostavno više nemam odgovora. Nalazim se da žudim za nebom, za počinkom od sve ove borbe."

Činjenica je da će svaki sveti koji se sve više približava srcu Božjem otkrivati da njegova bremena i kušnje postaju sve teže. Ja to iskustvo nazivam sve većim zahtjevima vjere. Na njega nailazimo u čitavom Svetom pismu.

Kad prvi put čitamo o Abrahamu, Bog ga traži da spakira svoju obitelj i krene na neimenovano odredište. To je morao biti nevjerojatan test za Abrahama, kao i za njegove najmilije. Međutim, Abraham se vjerom pokorio. Vjerom je živio među strancima u stranoj zemlji, ali siguran i blagoslovljen. I po vjeri je bio izbavljen iz svake krize kroz nadnaravne snove i objave dane mu od Gospodina.

U jednom je trenutku Bog rekao Abrahamu da pogleda zvjezdano nebo, govoreći mu: "Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti … Toliko će biti tvoje potomstvo" (Post 15,5). Drugim riječima: "Abrahame, evo koliko ćeš djece, unučadi i obitelji imati. Broj će im biti kao broj zvijezda."

Kakvo nevjerojatno obećanje! Ova riječ Abrahamu bila je iznad svega što jedno ljudsko biće može zamisliti. Kakav je bio Abrahamov odgovor na ovo obećanje? "Abraham povjerova Jahvi" (Post 15,6).

Što je bio rezultat ove Abrahamove vjere? Što je ovo duboko povjerenje značilo u očima Božjim? Odgovor nalazimo u jednom jedinom retku: "Abraham povjerova Jahvi, i to mu se uračuna u pravednost" (Post 15,6). Iznova i iznova Abraham je vjerovao Bogu i u očima je Božjim držan pravednim.

Kad mu je bilo sto godina, već je prošao kroz nevjerojatne životne ispite vjere. Kroz sve to, govori Pismo, vjerovao je Bogu. A sad je Gospodin rekao za ovoga vjernog, poslušnog čovjeka: "Znam da će zapovjediti sinovima i domu svojemu nakon sebe da se drže putova Gospodinovih i da čime što je pravo i dobro, da bi Gospodin navršio na Abrahamu što mu je obećao" (Post 18,19).

Vidite li što je sam Bog rekao za ovoga čovjeka? Izjavio je: "Vjerujem Abrahamu. Dokazao je svoju vjeru." Ovo je potaklo Gospodina reći: "Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti" (Post 18,17). Kad je Bog to rekao, spremao se izvršiti jedno važno djelo. U biti je izjavljivao: "Kako mogu nešto tako važno sakriti od tako vjerna čovjeka?" I tako je s Abrahamom podijelio tajnu koju nijedan čovjek nije znao: Sodoma će biti uništena.

U svojoj starosti, Abraham je dobio sina obećana mu od Boga. Izakovo ime znači "smijeh" i za neko vrijeme ime tog dječaka čini se da je opisivalo Abrahamov život. Sve pokazuje da je Abraham u svojim posljednjim godinama, oslobođen kušnji, uživao. Čini se da mu je Bog dao dopust od testiranja. Zamislite ovoga vrlo starog čovjeka, vrlo poštovanog, koji uživa u svom životu razdoblje mira.

Međutim, još jednom čitamo: "Poslije tih događaja Bog stavi Abrahama na kušnju" (Post 22,1). Nakon mnogo godina borbi – svih nevolja, ispita i uvijek sve većih zahtjeva vjere – pobožan Abraham, u koga je Gospodin imao takvo povjerenje i toliko ga je ljubio, suočio se s najnevjerojatnijim zahtjevom svoje vjere.

Bog je rekao tom patrijarhu: "Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu" (Post 22,2).

Dok sam to čitao, moje je ljudsko razmišljanje vikalo: "Gospodine, ovaj je čovjek već bio kušan do krajnjih granica. Nije trebao dokazivati svoju vjeru. Već si upoznao njegovo srce! Izjavio si da ima dokazano povjerenje u tebe. Upravo sada, na divnom je mjestu u svome životu. Ostvario mu se životni san; u starosti mu se ispunilo tvoje obećanje. Zašto je sad morao proći kroz još jedan ispit?

Ovaj je čovjek ubrzo trebao biti kod tebe u slavi. Tko je imao ikakve koristi od te kušnje? Tko je ikada iz Abrahamove generacije mogao čuti za ovo testiranje koje se dogodilo na nekoj osamljenoj planini? Znao si da će se Abraham pouzdati u tebe do kraja. Već je to mnogo puta dokazao. Dakle, čemu sad opet ova kušnja? Je li to bila kazna? Za što bi se Abraham mogao kazniti? Sad je starac. Njegov dosje pun je molitava i pouzdanja u tebe u svemu."

Priča vam je poznata. Bog je poštedio Izaka uzevši za zamjensku žrtvu jednoga ovna. Gospodin je rekao Abrahamu: "Evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga … Kad si to učinio … svoj ću blagoslov na te izliti … tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom" (Post 22,12.16-18).

Bog je zapravo rekao Abrahamu: "Sad znam da mi nikada ništa nećeš uskratiti, čak ni svoga dragog sina. Znam da sam ti sve, Abrahame. Zbog toga ću te, jer si to dokazao, blagoslivljati."

Čujte što govori Duh u ovom odlomku: "Drugi možda nikada neće saznati za tvoje sve veće testiranje vjere. Možda ćeš trpjeti u osami, sam, bez da itko ima ikakve koristi od tvog svjedočanstva vjere i patnje. Zapravo, možda će te drugi osuđivati zbog tvoga trpljenja, misleći: 'Zašto kroz to prolazi? Čini se da to nema smisla. Pitam se gdje je u svome životu pogriješio? Kakav je to grijeh počinio da je na sebe navukao takvo trpljenje?'"

Međutim, možete znati da Bog koji vas je uveo u vašu kušnju vjere zna što vaša kušnja znači. Sve su vaše suze spremljene kod njega u bocu; svaku vašu bol on osjeća u svome srcu. Gospodin vas uvjerava: "Sve će to završiti s blagoslovom, utječući na one ostale u tvojoj obitelji."

Abraham je već bio u slavi kad je Gospodin ispunio dana mu obećanja. Ali njegova obitelj, izraelska nacija, a na kraju i čitavo čovječanstvo, imali su korist od dokaza njegove vjere. Isto tako, možda ni vi nećete biti ondje da vidite kad će Bog blagoslivljati vašu djecu i duhovnu djecu. Ali Gospodin daje jasno na znanje svakom sluzi koji podnosi trpljenje s vjerom u njega: "Sve će to završiti u blagoslovu."

David je bio poznat kao čovjek koji se u potpunosti pouzdaje u Boga. Glavnu bit svoga života navijestio je kad je zapisao: "Jahve mi je zaklon, on štit je moj. U njega se srce moje pouzdalo, i pomoć mi dođe; zato mi kliče srce, i pjesmom njega slavim" (Ps 28,6-7).

To za njega nisu bile samo riječi. Pismo navodi događaj za događajem u Davidovom životu kad je u nemogućim situacijama pokazao veliku vjeru. Po vjeri je ubio lava i medvjeda golim rukama. Stavivši svoje pouzdanje u Boga, ubio je filistejskog diva Golijata. Po vjeri je izbjegao Šaulove pokušaje da ga ubije. I po vjeri je zadobio velike pobjede nad svim svojim neprijateljima. Kasnije je, vjerom i pokajanjem bio vraćen na prijestolje nakon što ga je njegov sin Abšalom pokušao ubiti. Jednostavno rečeno, David je živio i disao vjerom u živoga Boga.

Kroz sve to, David se hvalisao Gospodinom: "O, kako je velika, Jahve, tvoja dobrota, koju čuvaš za one koji te se boje, koju iskazuješ onima što se tebi utječu, na očigled sinovima čovječjim" (Ps 31,20).

Međutim, iz Pisma isto tako znamo da je ovaj blagoslovljen čovjek bio bolno kušan. Svladan je bio preljubom. Provodio je dane, tjedne i mjesece u mučnoj boli nad svojim kušnjama. U njegovom su životu postojale epizode kad je bio u takvim mukama i nevoljama da je žudio za smrću. Podnosio je oštre napadaje potištenosti. Tako je bio svladan da ga nitko nije mogao utješiti. Govori o tome kako je mnoge noći zaspao plačući, o dubokoj usamljenosti, o tome kako mu je duh duboko potonuo.

Međutim, kroz sve godine pojačanih testiranja i nevolja, David nikada nije izgubio vjeru. Malo je ljudi u Pismu bilo tako kušano, testirano i isprobavano kao David. Aki iz svega toga izlazio je sa sve većom vjerom.

Vidimo koliko su testova i kušnji podnijeli i Abraham i David, oba ova velika čovjeka vjere. Moje je sad pitanje:

Kad kroz godine testiranja postajemo puni pouzdanja i dokaza vjernosti, postoji li ikakva naznaka u našem hodanju s Bogom da možemo očekivati predah od duhovnog vojevanja? Postoji li ikada odmor od naših nevolja, vrijeme bez kušnji, kad se možemo opustiti? Nakon čitavoga svog životnog vijeka nailaženja na zahtjeve vere, zaslužujemo li dopust iz bitke? Je li moguće doseći stupanj kad više ništa ne moramo dokazivati, točku u vjeri kad testiranje više nije potrebno?

Prema Pismu, odgovor je ne. Zapravo, istina je suprotna: kušnje vjernosti postaju sve oštrije i sve više uznemirujuće. Biblija to iznova i iznova iznosi od Staroga do Novog zavjeta.

Još se jednom okrećem Davidovu primjeru. U 1 Ljetopisima 21 nalazimo Davida kao staroga svetog čovjeka. U toj točki Pismo kaže da ga je Bog potpuno ljubio, da su mu se anđeli divili i da je bio potvrđen kao čovjek velike vjere. Dok promatram tu sliku, moj mi ljudski razum govori:

"O, Gospodine, David je dovoljno dugo bio u vatri nevolja. Iznova i iznova borio se dok nije pao. Njegov je život postavljen kao svjedočanstvo tvoje vjernosti. Molim te, Bože, daj ovom čovjeku dopust. Daj da uživa sa svojom unučadi. Već poznaješ njegovo srce. Zašto mu ne dopuštaš da se u miru umirovi? Neka ne bude više vojevanja za tako vjerna čovjeka."

Je li to bio plan Božji za njegova ljubljenog slugu? Uopće ne. Umjesto toga, čitamo: "Tada Satan ustade na Izraela i potače Davida da izbroji Izraelce" (1 Ljet 21,1).

U jednom činu ponosa David je izvršio popis stanovništva da sazna kako je Izrael postao brojan. Za čovjeka koji je čitav svoj život živio po vjeri u Gospodina, ovo je bilo čisto tjelesno djelo. I Bog je time bio nezadovoljan. Nakon toga, David se suočio s užasnom kušnjom, možda najgorom u svome životu.

Izrael je pogodila kuga prouzročivši smrt sedamdeset tisuća ljudi. Kad je David shvatio što se događa zbog njegova grijeha, obukao se u kostrijet i pao ničice u bolnom pokajanju. Molio je bez prestanka bacivši se potpuno na Božju milost i Gospodin je zaustavio pomor.

I ponovno sam se morao pitati zašto je Bog dopustio sotoni takav pristup do ovoga isprobanog čovjeka molitve? Čemu ispit vjere jednoga starog sveca Božjeg koji je već blizu smrti? Zamišljam staroga Davida kako se u pokajanju jedva spušta na koljena. Zašto je na njegovu vjeru stavljen tako nevjerojatan zahtjev? Što je Bog još mogao tražiti u Davidu?

Uvjeren sam da ovo isto pitanje pada na pamet mnogima pobožnim svetima u vezi s njihovima vlastitim vjernim životima: "Gospodine, poznaš moje srce. Pouzdavao sam se u tebe kroz mnoge godine mučnih kušnji i ispita. Ti i ja znamo da ću se pouzdati u tebe bez obzira s čime ću se u životu suočiti. Što, dakle, tražiš? U vezi s čim je ova sadašnja strašna kušnja?"

Imam dva odgovora na ovo pitanje, oba izvučena iz onoga što vidim u Pismu:

Prvi razlog za takva neprestana testiranja dobro pozna većina kršćana. To znači, život vjere neprestano pokazuje potrebu čovjeka za Gospodinom u svemu. Jednostavno rečeno, nikada ne dosežemo točku na kojoj nećemo trebati Boga. Zamisao o "dopustu od kušnji" podrazumijeva "dopust od potreba". Nikada neće biti vrijeme kad će naše situacije ispuniti naše potrebe. Naš izvor svega je Gospodin, naše sve u svemu.

Biblija nam pokazuje primjer za primjerom: kad su Izraelove potrebe bile ispunjene, narod se prestao oslanjati na Boga. Postali su previše zaokupljeni onim što im je trebalo, a Bog im je već obećao da će ispuniti sve njihove potrebe. Kao što nam Isus govori, naš cilj nije tražiti da nam potrebe budu ispunjene, nego hraniti se na svakoj riječi koja je izašla iz usta Božjih (vidi Mt 4,4).

Drugo, uvjeren sam da dodatni razlog iza naših uvijek sve većih nevolja – kušnji koje zahtijevaju sve veću vjeru – ide daleko izvan svega što je u vezi s ovim svijetom. Prema onome što čitam u Pismu, Božji izabranici pripremaju se za službe u slavi. Naše današnje kušnje, s ciljem da donesu pobjedu, u vezi su s Gospodnjim naumom za vječnost.

Ovo je najjasnije očitovano u životu apostola Pavla. U njemu nalazimo novozavjetni primjer sve većih zahtjeva vjere.

Svi smo čitali o pogiblima s kojima se Pavao suočavao. U 2 Korinćanima 11,24-28 on popisuje sve nevolje koje je podnio, i "izvana" i "iznutra":

"Od Židova sam primio pet puta po trideset i devet udaraca. Triput sam bio šiban, jedanput kamenovan, triput brodolom doživio, jednu noć i jedan dan proveo na dubokom moru.

Bio sam na čestim putovanjima u pogiblima od rijeka, u pogiblima od razbojnika, u pogiblima od sunarodnjaka, u pogiblima od pogana, u pogiblima u gradu, u pogiblima u pustinji, u pogiblima na moru, u pogiblima od lažne braće, u trudu i muci, u čestom nespavanju, u gladi i žeđi, u zimi i golotinji.Povrh svega – moje svakodnevno salijetanje: briga za sve crkve."

Pavao izjavljuje da ga nijedna od tih vanjskih nevolja nije skrenula s puta i njegov je život to dokazao. Doista, svaki put kad je trebao ući u drugi grad, Duh Sveti ga je podsjetio na lance i nevolje koji ga čekaju. Pavao ukratko kaže: "Kamo god idem, sama moja nazočnost raspiruje stvari. U svakom gradu suočavam se sa žestokim fizičkim trpljenjem. Određen je sotonin poslanik da me muči." Međutim, on je sve to mogao podnijeti jer, rekao je, "meni ni najmanje nije do života" (Dj 20,24).

Pavlove najdublje, najžešće kušnje bile su u vezi s problemima i bremenima drugih. Do suza je bio ganut nad onima u crkvi koji su podnosili velike nevolje. Kroz mnoge riječi, rekao je: "Udarci i brodolomi ne mogu utjecati na mene jer svoj život ne smatram uopće vrijednim. Ali stvari u meni – duševne bitke, emocionalna bol nad mojim ljubljenima – to mi stvara najveće patnje."

Poistovjećujem se s Pavlom u Djelima 20. Ovdje nalazimo apostola u Efezu kako se pozdravlja sa svetima u tom gradu. U toj točki Pavao se primiče posljednjim krugovima svoje trke. Vojevao je plemenitu bitku i sačuvao vjeru te je sada bio na putu u Jeruzalem. Pozdravio se s efeškim vjernicima govoreći im "da neće više vidjeti njegova lica".

Tim vjernicima Pavao je sa suzama i boli iznio duboku i bolnu proročku poruku: "Znam da će poslije moga odlaska provaliti među vas okrutni vuci koji neće štedjeti stada; i između vas samih dići će se neki koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom" (Dj 20,29-30).

S kakvom se teškom istinom morao suočiti Pavao na kraju svojih dana! Kako je tužan morao biti ovaj sveti čovjek! Ne mogu zamisliti kako je težak bio ovaj sastanak za tako dobra pastira koji je dao sve svoje za te vjernike.

Promatrajući Pavla kako isplovljava, moje tijelo želi reći: "Gospodine, vodio je dovoljno bitki! Pusti ga da ode u Jeruzalem i da ima mirno vrijeme, bez opterećenja. Daj da se ondje utopli u ljubavi i zajedništvu svetih. Daj da njegovi posljednji dani budu puni mira i tišine, bez boli i nevolja."

Međutim, za tjedan dana kako je stigao u Jeruzalem, bio je izvučen iz hrama i čitav je grad uzavreo. Apostol je još jednom bio bačen u lance. Nakon svih kušnji i trpljenja koje je podnio, ovdje su došli novi, sve veći zahtjevi Pavlove vjere. To je značilo još jedno utamničenje, još jedno pojavljivanje na sudu, još jedno suđenje.

S obzirom da se prizvao na cara, bio je poslan u Rim. Ali prije nego se to moglo ostvariti, suočio se s još jednim trpljenjem. Lađa kojom je plovio u silnoj je oluji doživjela brodolom te su svi na obalu morali otplivati. Kad se jednom našao na kopnu, Pavla je ugrizla otrovnica, tako da su nazočni mislili da je proklet. Bilo je to kao da sotona govori: "Apostole, sad si mrtav!" Ali je Pavao otresao otrovnicu bez da je smrtonosni otrov imao učinak na njemu.

Čitava ta skupina ponovno je zaplovila i konačno je Pavao stigao u Rim. Sad konačno mislimo: "Evo stanke, evo dopusta za Pavla." Ali umjesto toga, proveo je sljedeće dvije godine u kućnom pritvoru privezan za rimskog vojnika u majušnom, jeftino iznajmljenom stanu. U tim skromnim uvjetima Pavao je umro kao mučenik.

Pavla su kršćani optužili da ga Bog kažnjava. Govorili su da su njegova trpljenja rezultat pomanjkanja vjere ili zbog nekoga tajnog grijeha koji je skrivao. Štoviše, bio mu je poslan sotonin poslanik da ga trajno muči, udarajući ga do samoga trenutka njegova umiranja.

Dok promatramo Pavla kako provodi svoje posljednje dane u tom majušnom kućnom pritvoru – dosežući Radosnom vijesti o Isusu jednoga po jednog Židova koji su ga posjećivali – nalazimo da ne možemo objasniti zašto je ovaj ljubljeni sluga morao proći kroz takva krajnja testiranja nakon mnogih godina trpljenja. Ljudski govoreći, mi to ne možemo shvatiti.

Ja osobno mislim da jednostavno ne možemo objasniti zašto su mnogi pravednici suočeni s nesavladivim trpljenjima. Nikada nećemo biti u stanju iznijeti sve razloge zašto se povećavaju nevolje onih koji duboko ljube Boga. Možda mislimo: "Sve je to da nas nauči strpljivosti." Ili: "To narod Božji uči da se još više uzda u njega." Međutim, često kad to izjavimo, to nije ništa drugo nego otrcana fraza. Onima koji prolaze kroz kritične krize to su definitivno isprazne fraze.

Posebnu riječ želim uputiti svima onima koji su prošli kroz vodu i žarke peći nevolja, a sada se suočavaju s još jačim iskušenjima. Vjerujem da vaša najvjerojatnije testiranja nemaju ništa s kažnjavanjem.

Naprotiv, ona su nešto vječno – nešto što je u vezi s vašim životom u novom svijetu koji dolazi. To je ono što se nalazi u središtu vaše kušnje. Bitka koju sada bijete nije u vezi s ovim svijetom, nije u vezi s tijelom, nije u vezi s đavlom. Naprotiv, vojevanje s kojim se suočavate jest pripremanje za vašu vječnu službu u slavi. Pripremani ste za službu na drugoj strani.

Upamtite, onoga dana kad ste se svojim životom obvezali da ćete se pouzdavati u Boga bez obzira na cijenu, on je znao da će doći vaša sadašnja kriza. On je znao tada, a vi znate sada da ćete ga ljubiti u svemu što god dođe na vas. Milošću Božjom, odlučili ste biti pobjednik.

Uvjeren sam da sve s čime se upravo sada suočavate ukazuje na Novi Jeruzalem. Apostol Ivan piše o vremenu koje će doći: "Neće više biti ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu" (Otk 22,2-3). "Neće više biti noći … I oni će kraljevati u vijeke vjekova" (Otk 22,5). "Učinio (nas je) za našega Boga kraljevstvom svećenika i (mi) ćemo kraljevati na zemlji" (Otk 5,10).

Sve to govori o aktivnosti. To nagovještava da nas Bog sad priprema za ono što nam želi povjeriti u novom svijetu. Jednostavno rečeno, on ima planove za nas iznad naše moći shvaćanja. Pavao govori o tome kad kaže da ćemo služiti Bogu neprestano, sa svom radosti: "S njim nas i uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu, da u vjekovima koji nadolaze pokaže izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu" (Ef 2,6-7).

Razmislite, u vjekovima koji dolaze slušat ćemo svjedočanstva o Gospodnjoj milosrdnoj dobroti. Tada će se začuti glasna i snažna pjesma. Zamislite sastanak slavljenja kad će anđeli zapjevati nad svim grešnicima koji su sada spašeni. Ako se ova nebeska bića raduju nad jednim grešnikom, kao što je Isus rekao, kako će to izgledati kad onamo dođu milijuni izbavljenih kroz sve vjekove?

U nedavnom razdoblju velikog testiranja, rekao sam Gospodinu: "Ako postoje lekcije koje moram naučiti iz ove sadašnje kušnje, molim te, nauči me."

Duh je jasno progovorio mome srcu: "Tvoja sadašnja nevolja nema ništa s kažnjavanjem. Niti ima išta s ovim svijetom. Tvoja žestoka i dugotrajna kušnja u vezi je s vječnošću. Pripremam te za tvoju službu u mome kraljevstvu."

Dragi svet, vjerujem da smo u procesu odbijanja od svega što je od ovoga svijeta. Boli koje doživljavamo upravo sada porođajni su trudovi. Bog je dopustio da tako oslabimo u ljudskoj snazi da se potpuno prestanemo boriti i da njemu dopustimo da nas vodi ostatak puta.

Postoji jedna stara evanđeoska pjesma koja govori o tome kako ćemo uskoro, kad ono jutro svane i kad se svi sveti Božji skupe kod kuće, pričati svima kako smo pobijedili i tada ćemo sve bolje razumjeti. Uskoro!

Čitav svoj život svjedočim o dobroti Božjoj. A i u novom svijetu koji dolazi pričat ću širom čitavog neba kako mi je u mojim najgorim trenucima Isus bio blizu, milostiv i stvaran. Slava Bogu!