Prvi dio Božje "dvostruke boli" je kad griješimo u njegovoj nazočnosti protiv njegova svjetla i ljubavi. Međutim, nije sâm grijeh ono što žalosti Boga, nego činjenica da on zna posljedice našega grijeha. Bog zna da će nas naš grijeh otjerati u jad i bijedu.

Drugi dio Božje "dvostruke boli" je da ga naš grijeh prisiljava da održi svoju Riječ kažnjavajući nas. Dok nas kažnjava – sve sa svrhom da stvori u nama pobožan karakter – mora stajati u blizini poput dobra oca i slušati naše vapaje muke.

U jednoj svojoj krizi došao sam do kraja svojih snaga. O meni su se iznosile klevetničke stvari i nakon što je to trajalo neko vrijeme, počeo sam podsjećati Boga na njegovu Riječ:

• "Lažljiv svjedok ne ostaje bez kazne, i tko širi laži, propada" (Izr 19,9).
• "Lažac spremno prisluškuje pogubnu jeziku" (Izr 17,4).

Nakon nekog vremena, u očaju sam zavapio: "O, Bože, kako dugo ćeš još to dopuštati? Laži se i dalje iz dana u dan izmjenjuju, a ja čak ne znam ni odakle dolaze. Ti si moja obrana, Gospodine, i ti kažeš da ćeš osvetiti svoj narod. Ali ja ne vidim da ti vršiš ikakvu pravdu!"

Dok sam razmišljao o svim ogovaranjima koja su dolazila protiv mene, počeo sam razmišljati i o drugim pastorima i slugama. Mnogo je danas pravednika koji podnose užasne kušnje jer su protiv njih izgovorene zle riječi.

"Zašto, Gospodine?" molio sam. "Zašto i dalje dopuštaš da tvoj narod bude povrijeđen?"

Gospodin je odgovorio: "Davide, ja sam milosrdan, milostiv i spor na srdžbu, jer me boli dodjeljivanje pravde. Kad bi mogao osjetiti moju bol, nikada, nikada, nikada više ne bi želio vidjeti dolazak mog suda. Razumio bi zašto tako dugo čekam da ga spustim. Poznato ti je kako je bolno disciplinirati vlastitu djecu. Isto je tako i za mene. Boli me kad kažnjavam one koje ljubim!"
 

"Požuri se dolje! – progovori Jahve Mojsiju. – Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako … Napravili su sebi tele od rastopljene kovine; preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli … Dobro vidim da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim" (Izl 32,7-10).

"Mojsije pak zapomagao pred Jahvom, Bogom svojim, i govorio: 'O Jahve! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom … Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu …' I Jahve odustane da na svoj narod svali nesreću kojom mu bijaše zaprijetio" (Izl 32,11-14).

Čitajući ovaj odlomak, mnogi kršćani pogrešno pripisuju više milosti i milosrđa Mojsiju nego Bogu. Oni misle: "Mojsije se zalaže za veliku milost za Izraela, dok je Bog spreman uništiti ga." Ništa ne može biti dalje od te istine. Jedini razlog da je Mojsije mogao tako moliti bio je što je poznavao Božje milosrdno srce.

Božja je pravda zahtijevala da narod bude uništen, ali je Mojsije znao da bi Boga previše boljelo da uništi svoju djecu te je tako podigao svoju molbu Bogu: "Znam da tvoja pravda viče i da bi ovaj narod tvrde šije trebao biti zbrisan, ali znam da ti ne bi mogao podnijeti tu bol ako bi to učinio. Poznajem tvoje srce, Bože, i znam da ne možeš uništiti Izraela jer ga ljubiš."

Biblija kaže da se Bog "pokajao", što znači, predomislio se u vezi s time kako će suditi Izraelu. Neće ih uništiti; umjesto toga, narod će sahnuti u pustinji. Iako će mu taj narod svojom nevjerom nastaviti zadavati bol još trideset osam godina, Gospodin ga je ipak štitio, vodio, hranio i odijevao do dana njihove smrti.
 

Kad je Pavao prvi put učio istinu opravdanja po vjeri, to je potreslo crkvu. U to vrijeme to je bila nevjerojatna novost. Zapravo, neki su teolozi odgovorili: "Ako mi je oprošteno i ako je Bog tako milostiv da mi slobodno oprašta po vjeri samoj, onda uvijek mogu griješiti tako da Bog može uživati u davanju mi više milosti!" Ti teolozi nisu razumjeli evanđelje.

Zbog križa, Bog je sve u vezi s našim starim tjelesnim čovjekom smatrao završenim. Pavao je pitao: "Da dalje ostanemo u grijehu da se poveća milost?" (Rim 6,1) te brzo nastavio: "Daleko od toga!" Vjerujem da je Pavao govorio: "Zašto bi se ijedan kršćanin, nakon što je oslobođen takve smrti, vraćao i uskrsavao leš? Zašto se vraćati u život grijeha kad Bog želi oduzeti svu krivnju i osudu i dati sigurnost i mir? Zbog križa možete služiti Gospodinu s radošću i veseljem i biti mu poslušni u novoj obvezi zvanoj ljubav."

"Trebamo li onda", pitate, "jednostavno po vjeri uzeti Isusovu pravednost?" Da, apsolutno! To je ono što kršćanski život znači: po vjeri počivati u onome što je Isus ostvario.

Naš stari čovjek je mrtav, a novi Čovjek je Isus. Kad stavimo svoju vjeru u njega, Bog nas potpuno prihvaća. Smatra nas pravednima, skrivenima na grudima njegova dragog Sina. Dakle, kad god sagriješite ili padnete, brzo potrčite k svome Odvjetniku, Zagovorniku. Priznajte mu svoje neuspjehe i počivajte u njegovoj pravednosti.

Možda ćete pitati: "Zar dobra djela nemaju nikakva mjesta u ovoj nauci?" Dakako da imaju, ali pod ovim uvjetom: dobra djela vas ne mogu spasiti, opravdati te učiniti pravednima i prihvaćenima Bogu. Jedino što vas spašava jest vaša vjera u ono što je učinio Isus!

Što je Isus učinio? Spasio nas je, oprostio nam i prihvatio nas u grijesima, neuspjesima i sličnome. Sad nas Bog vidi jedino u Isusu Kristu i zbog toga moramo doći k našem Spasitelju svaki put kad padnemo. Krv koja nam je oprostila i očistila nas prvi put kad smo došli k Isusu, ista je krv koja će nas nastaviti čuvati dok se on ne vrati.

Zajedno sa sigurnošću dolazi veća obveza da sva svoja djela činimo u njegovoj snazi i sili, a ne da ih pokušavamo činiti u vlastitoj. "Ako Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete" (Rim 8,13).
 

Kad smo tek došli k vjeri u Krista, povjerovali smo da su naši grijesi oprošteni. Povjerovali smo da smo prihvaćeni, da možemo odložiti svu krivnju i strah te reći: "Spašen sam po vjeri samoj u ono što je Isus učinio za mene na križu."

A onda, dok smo nastavili hodati s Isusom, počinili smo svježa djela neposlušnosti. Naši su nas grijesi pritisnuli te smo brzo izgubili viziju križa. Pokušali smo izraditi svoju vlastitu pravednost, povratiti naklonost Božju trudeći se malo jače, ali tada je život postao noćna mora: grijeh-priznanje, grijeh-priznanje.

Ponekad se ponašamo kao da nas naši vlastiti malo jači pokušaji mogu spasiti. Mislimo da kad bismo samo mogli popraviti ovo naše tijelo, Bogu bi to bilo ugodno. I tako neprestano radimo na našem starom čovjeku oblikujući ga i izgrađujući za pobjedonosan kršćanski hod.

Neki kršćani mogu reći: "Platio sam visoku cijenu za pobjedu koju sam postigao. Prošao sam kroz mnogo boli i trpljenja. Postio sam, molio i uspješno odložio svu požudu i grešne želje. Ne vrijedi li ništa moj trud da budem poslušan Bogu? Smatra li on svu moju pravednost, sav moj težak rad, prljavim krpama?" Da! Sve to je tijelo i ništa od toga neće opstati pred njim. Samo je jedna pravednost i to je pravednost Isusa Krista!

"Ne poznajući Božje pravednosti i nastojeći ustanoviti svoju vlastitu, nisu se podvrgli Božjoj pravednosti" (Rim 10,3).

Jedini način da se uđe u milost Božju je priznanje istine: "Ne postoji ništa dobroga u mom tijelu ni u mojim dobrim djelima da bih zaslužio spasenje. Što god učinim u svojoj vlastitoj snazi, ne mogu postati pravedan. Moja pravednost je u Kristu samom." Pavao govori o daru pravednosti: "Oni koji primaju izobilje milosti i dar pravednosti vladati će snagom života po jednome – Isusu Kristu" (Rim 5,17).

Pavao daje popis onih koji neće baštiniti kraljevstva Božjega:

"Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni homoseksualci, ni sodomisti, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće naslijediti Božjeg kraljevstva" (1 Kor 6,9-10).

Zatim apostol dodaje: "Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste, i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga" (1 Kor 6,11).

Kako su ti ljudi koji su bili spašeni iz takva užasnog grijeha postali pravedni pred Bogom? Što im se dogodilo da više nisu bili zli nego, naprotiv, prihvaćeni od Boga?

Prije svega, Bog nije pristran. On nimalo nije impresioniran nečijom titulom ili zemaljskom čašću – bez obzira radi li se o kraju, kraljici, predsjedniku ili premijeru. I drugo, Bog nimalo nije opčinjen nekom dobrotom u nama. Dugačke molitve, post, davanje desetine, proučavanje Biblije, dobročinstva – ništa od toga ne čini nas pravednima niti prihvatljivima Bogu. Čak i naše "dobro" tijelo – dobar karakter, govor, misli, djela – smrad je u njegovim nosnicama ako se koristi kao razlog za našu vlastitu pravednost.

Kad je Isus otišao na križ, on je razapeo našega "starog čovjeka" tijela. Ostao je samo jedan Čovjek, samo jedan s kojim se Bog bavi – njegov Sin. Kad je Isus završio svoje djelo na zemlji i sjeo svome Ocu s desne strane, Bog je rekao: "Od sada nadalje prepoznajem samo jednog Čovjeka, samo jednu pravednost. Tko god dođe k meni, mora doći po njemu – po mome Sinu. Svi koji žele biti pravedni moraju prihvatiti njegovu pravednost i nikakvu drugu!"

U očima Božjim prihvaćeni smo jedino po vjeri u Krista i njegovo djelo: "On nas prihvati u Ljubljenom" (Ef 1,6).

Vidite li kako je važno ostati u Isusu, brzo doći k njemu kad god podbacite? Morate naučiti trčati k njemu vapeći: "Isuse, iznevjerio sam te! Ne mogu to sam riješiti. Što god učinim, Otac me nikada neću prepoznati ako k njemu ne dođem u tebi!"
 

"Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako" (Mt 11,29-30).

Znam samo za jedan način ulaska u ovaj pokoj o kojem govori Isus. Ako se ova istina razumije i prihvati, uvest će vas u najslavniji mir moguć s ove strane neba i okončati sav osjećaj nesigurnosti.

Ova temeljna istina na kojoj su građene sve druge istine je nauka opravdanja po vjeri. Ako se nadate ući u pokoj koji Isus nudi, morate razumjeti tu nauku.

Ja mogu dotaći tek obrise ove veličanstvene istine opravdanja po vjeri. Međutim, vjerujem da Bog želi voditi svoju crkvu dalje u tu božansku istinu – dati nam temeljnu snagu koja će nas održati u danima koji dolaze.

Nažalost, kad spomenete predmet ove nauke, mnogi kršćani dižu nos i kažu: "Ne želim slušati sve te duboke, teške stvari. Daj mi samo Isusa!" Međutim, ono što stvarno misle jest: "Ne želim se disciplinirati i provoditi vrijeme učeći što je Isus učinio na križu."

Previše kršćana samo je emocionalno povezano s križem; oni ga nikada stvarno ne proučavaju. Čuo sam mnoge propovjednike koji su davali emocionalne izjave u vezi s Isusom i križem – udarcima koje je primi, krunom od trnje na glavi, čavlima zabijenima u ruke. Međutim, propovijedanje o križu daleko je više od toga. Ono govori o pobjedi križa i onome što je Krist učinio za čitavo čovječanstvo.

Onima koji žele "učiti od njega", koji žele razumjeti divno Isusovo djelo na Golgoti, dopustite da pokušam objasniti ovaj koncept opravdanja po vjeri.

Dvije su stvari uključene u naše opravdanje križem Isusa Krista:

• Prvo, imamo oproštenje za sve svoje grijehe. Kad je Isus otišao na križ, njegova krv oprostila nam je svu krivicu.
• Drugo, po vjeri smo prihvaćeni kod Boga kao pravedni u Kristu. To znači da nas Bog prihvaća na temelju Isusovih zasluga postignutih na križu, a ne zbog naših djela ili bilo kojeg dobročinstva.

"Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava?" (Rim 8,33)
 

"Već pravi je Židov onaj koji je to u nutrini,
a pravo je obrezanje ono koje je u srcu
– po duhu, a ne po slovu. Njegova hvala ne
dolazi od ljudi, već od Boga" (Rim 2,29).

Nije svatko Židov tko je rođen kao Židov.
Nije Židov koji je Židov samo izvana.
Nije Židov koji ne priznaje duh,
tradiciju, stil života Židova;
nego je Židov onaj koji je to iznutra
postajući takav po vjeri u srcu.
Tako je to u čitavom životu.
Kršćanin je onaj koji prima duh Kristov
postajući takav po vjeri u srcu.
Komunist ne treba sa sobom nositi
komunističku iskaznicu.
Čitavom svijetu može nijekati da je komunist,
no ako u sebi prihvaća duh,
tradiciju, poziv komunista –
komunist je iznutra.
Ono što je čovjek ne može biti određeno
riječima i pohvalom ljudi,
nego onim što Bog vidi u srcu.
Kako čovjek misli u svome srcu,
takav je!

Zamislite da stojite pred Božjim prijestoljem bez opravdanja, bez alibija. Sotona, vaš zakonski protivnik, čita popis optužbi s naznakom vremena, mjesta i svakoga sramotnog detalja. Optužuje vas za ponos, nemoljenje, lakomost, nevjernost, i srce vam je dotučeno jer morate priznati: "Da, to sam ja. Sve to sam počinio."

Sve vam izgleda beznadno. Znate da su oči Božje presvete da bi gledale grijeh i da njegova pravda zahtijeva da platite za svoje zločine počinjene protiv njegove svetosti. Bespomoćni ste.

Ali iznenada dolazi vaš Odvjetnik, vaš Advokat. Ispružio je svoje čavlima probodene ruke i znate da će se nešto dogoditi. Smiješi se i šapće: "Ne boj se; nijedna od tih optužbi neće opstati. Izići ćeš iz ove sudnice slobodan; bit će ti potpuno oprošteno. Kad ja završim, tvoj tužitelj više neće imati protiv tebe nijednu optužbu!"

A što je još bolje, vaš Odvjetnik vam govori da vas je on posvojio kao svoga brata. Zatim vam kaže da je on i Sin Suca, tako da sad pripadate Sučevoj obitelji!

Ali tu je još uvijek stvar pravde! Što s optužbama protiv vas? Dok vaš Advokat brani vaš slučaj, slušate apsolutno začuđeni:

"Suče, znaš da sam ja ispunio sav zakon živeći bezgrešnim životom. Zatim sam preuzeo mjesto ovoga čovjeka, uzevši na sebe svu kaznu za njegove zločine. Kroz ove ruke s ožiljcima od čavala i moga boka potekla je krv da zbriše sve njegove prijestupe. Sve ove optužbe bile su položene na moja ramena i ja sam platio za svaku pojedinu od njih."

Vaš Advokat zatim gleda u vašeg tužitelja i kaže: "Sotono, nemaš osnove za okrivljavanje mog djeteta. Svaki pojedini njegov grijeh bilo je položen na mene i ja sam ga u potpunosti oprostio. Nije kriv jer njegova vjera u pobjedu moje žrtve daje mu potpuno oproštenje. Ovaj slučaj si izgubio!"

Dok đavao gmiže iz Božje sudnice, možete čuti Gospodina kako viče: "Tko će podići tužbu protiv izabranika Božjih? Bog koji ih opravdava?" (Rim 8,33).
 

Isus je rekao: "Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vam dati počinak" (Mt 11,28-29). Krist nam govori vrlo jasno: "Ne pokušavajte dalje ići sa mnom dok u svojoj duši nemate počinak!"

Ako nemate to divno pouzdanje u ono što Riječ Božja govori da je Isus učinio za vas, njegov jaram neće biti lak. Naprotiv, svoje vrijeme ćete provoditi boreći se u tijelu da ugodite Bogu. Ići ćete od vrućeg do hladnog, živeći s nepotrebnom krivnjom i stidom.

Vjerujem da ključ ovog retka leži u ovim riječima: "Učite od mene." Isus ovdje govori o disciplini učenja o tome tko je on i što je ostvario na križu. On govori: "Morate imati spoznaju o onome što sam ja za vas učinio. Tada, kad vam je jednom duša u počinku, možete na sebe uzeti moj jaram. Dakle, učite od mene!"

Tu vrstu discipline ne želimo. Mi želimo uzeti lakši put! Mi smo poput školske djece na igralištu za vrijeme odmora koja se ne žele vratiti u učionicu.

Možda ćete danas reći: "Sad čitam Bibliju i svakoga dana malo molim. Jako se trudim biti bolji!" Sve je to dobro, ali uvjeravam vas da vas te stvari neće održati u dolazećoj oluji. Nije dovoljno jako se truditi, davati obećanja Bogu, boriti se da biste bili bolji. Niti je dovoljno reći: "Marljiviji sam nego ranije." Ne, radi se o traganju za otkrivenjem što je Isus za vas učinio na križu!

U svima nama nešto bi trebalo vapiti: "Isuse, tvoja Riječ kaže da mogu živjeti u potpunom počinku, miru i sigurnosti. Ne moram se boriti u tijelu ili biti bacan amo-tamo krivnjom i strahom. Ti si pred mene stavio obećanje života u počinku, ali taj počinak ja nemam. O, Gospodine, želim tvoj počinak sa svime što je u meni. Uči me tvojim Duhom; želim učiti od tebe."
 

Bog je svome narodu obećao slavni počinak, počinak koji uključuje mir i sigurnost za dušu. Gospodin je ponudio taj divan počinak djeci Izraelovoj, što je značilo život pun radosti i pobjede, bez straha, krivnje i osude. Sve do Krista nijedna generacija vjernika nikada nije potpuno hodala u tom blagoslovljenom obećanju. Kako to? Biblija jasno daje znati da je to bilo zbog njihove nevjere. "I tako vidimo da nisu mogli ući (u počinak) zbog svoje nevjere" (Heb 3,19).

Zbog nevjere, narod je Božji – tijekom razdoblja kraljeva i proroka kroz Davidovu generaciju – prolazio kroz život pun bijede, sumnje, straha i nemira. U svakoj generaciji obećan im je bio počinak, ali su ga uvijek odbili – nikada ga nisu prisvojili, nikada ga nisu razumjeli. 

Zbog toga kad čitamo Hebrejima 4 nalazimo ovaj slavan život vjere još uvijek nezatražen: "Preostaje narodu Božjemu … počinak" (Heb 4,9). No isto tako čitamo: "Ostaje činjenica da neki moraju ući u nj …" (Heb 4,6). Biblija opominje i upozorava današnje vjernike: "Treba nam se, dakle, bojati da se slučajno komu od vas, dok još vrijedi obećanje za ulazak u njegov počinak, ne čini da je zakasnio" (Heb 4,1).

Tisuće i tisuće vjernika tvrdi da su ispunjeni Duhom Božjim, ali malo ih je ušlo u taj obećani počinak. Mnogi su nošeni vjetrovima i valovima nauka, nemirni i opterećeni krivnjom, bez sigurnosti u Kristu. Isus je rekao: "Ja ću vam dati počinak, jer moj jaram je lak i moje breme nije teško" (vidi Mt 11,28-30).

Moja molitva je da još danas uđete u počinak koji Bog ima za vas. Posegnite s vjerom i primite ga jer je on njegov besplatan dar!